Oči | Edo Popović

38.

U proljeće tisuću devetsto devedeset i druge nastupilo je nekakvo mlako primirje u Hrvatskoj. Nije bilo posla za novinare. Ničega na čemu se mogla podići tiraža, privući ozbiljan oglašivač. Vladala je gadna fjaka. Daničić je oča­javao. Šta nam rade ovi jebeni mirotvorni političari, lomio je prste na kolegijima. Onda mi je jedno jutro rekao neka odem u Daruvar i fotografiram minirane srpske kuće. Po­mislio sam da je poludio.

Nema problema, rekao sam, otići ću tamo, ali što će ti to?

Vidim da nisi u toku, rekao je Daničić. Da je Hrvat žr­tva, to više nije vijest. Pas ugrizao čovjeka, razumiješ. Srbi žrtve, to je sad tražena roba.

Bilo je neke logike u tome što je pričao. Zasićenje tržišta i te stvari. I sad je trebalo pronalaziti nove teme, biti korak ispred konkurencije.

Koji novinar ide sa mnom?, pitao sam.

Nijedan, veli Daničić. Trebaju mi samo fotke. Radimo intervju s ministrom policije koji tvrdi da je to izmišljoti­na jugonostalgičara i drugih neprijatelja države, da nitko ne minira srpske kuće, i da on to jamči svojom čašću. Pa ćemo lijepo intervju ukrasiti tim fotografijama.

Na prvu ruševinu naišao sam na ulazu u Velike Zdence. Iz gomile cigle, žbuke, stakla i slomljenog namještaja strše grede i čelična armatura. Produžio sam i zaustavio se kod sljedeće ruševine. U susjednom vrtu kopao je muškarac. Pitao sam ga čija je srušena kuća. Prestao je kopati, uspra­vio se, oblizao usne.

Nekih ljudi, rekao je.

Kojih ljudi?

Gledao me je dugo, počeo sam već osjećati nelagodu. Onda se, ostavljajući me bez odgovora, vratio poslu.

Daruvar je bio pravi rudnik srušenih kuća. Bilo je tu svakakvih primjera, od majstorskih rušenja do nezgrapnih početničkih pokušaja od kojih je stradalo cijelo susjedstvo. Na travnjaku ispred jedne ruševine koja se držala samo na nosećim stupovim igrala su se djeca. Prekinuli su igru i promatrali kako fotografiram.

Zabranjeno je fotografirati, rekao mi je jedan dječak.

Zašto?

Onako, bez veze. Nasmijali su se.

Tko je tu stanovao, upitao sam.

Ljudi, rekao je.

Koji ljudi?

Ljudi, odgovorio je.

Gdje su oni?

Otišli su, pokazao je rukom niz cestu.

A gdje ti stanuješ?

Pokazao mi je kuću u susjedstvu.

I nisi poznavao one koji su tu stanovali?

Jesam, ali ih više ne poznajem. Zašto ne uđeš unutra?, pokazao je na ruševinu. Unutra ima svašta. Video, tele­vizor, kauč… nije sve uništeno. Mi se svaki dan igramo unutra.

Kad se ovo dogodilo?

Nedavno.

I kako je bilo?

Super. Bio sam vani, eno tamo, i letio sam pet metara kroz zrak.

Opet su se nasmijali. Prokleti, glupi, surovi klinci. Kao i onaj na kojeg sam to poslijepodne nabasao na terasi kafića u Pakracu. Imao je deset, jedanaest godina, ne više. U pr­ljavoj majici kratkih rukava, kratkim hlačicama, bosonog, musava lica, loših, pocrnjelih zubi, nudio je na prodaju me­talne pločice na kojima se graviraju imena i krvna grupa vojnika. Pločice su bile prazne. Kupio sam ih nekoliko i naručio coca-colu za njega. Neko vrijeme sjedili smo i pili svatko svoje piće. Onda sam ga upitao ide li u školu.

Škola ne radi, odgovorio je.

Pa što onda radiš?

Igram se.

S kim se igraš?

S ustašama.

S ustašama?

S malim ustašama.

Jebote, al’ je žestok, rekao je konobar. Jel’ da si žestok, Dejo?

Dječak nije odgovorio, samo je cuclao coca-colu. Upitao sam ga jesu li mu roditelji živi.

Majka jest, rekao je, a za oca ne znam.

Gdje ti je otac?

Tamo, pokazao je rukom prema jugu, u našoj vojsci.

Tamo negdje nalazila se i moja majka. U nekom selu u brdima, u kojem nije bilo rudnika dijamanata, ni naftnih izvora, niti nalazišta urana, a ipak su za njega ljudi bili spremni ubijati i umirati.

Kasnije me je otpratio do automobila. Fotografirao sam ga pokraj grafita: SAMO MRTAV SRBIN JE DOBAR SRBIN. Bio je ispisan crnim sprejem na sivoj fasadi iz­bušene, poluizgorjele peterokatnice. Na pamet mi je pala rečenica koju sam čuo u nekom filmu: svijet je loše mjesto koje nitko ne napušta živ. Pomislio sam kako će se i djeca ove djece igrati na ruševinama, i prodavati identifikacijske vojničke pločice s imenima svojih očeva.

Kako je u Hrvatskoj i dalje vladala gadna fjaka, a kako uopće nije dolazilo u obzir da javnost ostane bez krvi i me­sa, kompletan rat preselio se u Bosnu. Jednom prilikom Tim Harring i ja pošli smo u srednju Bosnu. Tamo su se Hrvati i Muslimani međusobno ubijali zbog nekih kota i planinskih zaselaka, a Srbi su nekoliko kilometara dalje mirno rušili Sarajevo. Dok smo na prijevoju na Ivan planini čekali da nas uniforme provjere, Tim je smotao jedan, pa smo tako sjedili u džipu, pušili i slušali detonacije iz smjera Sarajeva.

Čudno je to, rekao sam, kako mi sad na pamet padaju stvari koje nemaju nikakve veze s ovim, pokazao sam na blatnjavu planinsku cestu izoranu kamionskim kotačima i kontejner u kojem su se grijale uniforme.

Koje to stvari?, upitao je Tim.

Pa, na primjer, sjetio sam se cure u koju sam davno bio zaljubljen, rekao sam, i ispričao mu priču o De Jongovima.

Gospođa De Jong, završio sam, stvarno je bila luda ko puška. Jesu li sve vaše žene takve?

De Jongovi, rekao je Tim. Zanimljivo. Početkom osam­desetih neka je gospođa imenom De Jong, ako se ne varam, ubila i raskomadala muža, zato što je on godinama silovao njihovu kćer, kojoj je, da stvar bude gora, na kraju napra­vio dijete.

Izmišljaš, rekao sam.

Zašto bih izmišljao?, rekao je.

Ne znam, rekao sam. Čuo si da takve stvari rade ovdje po logorima, možda zato.

Pa, ne misliš li ti da je obitelj zapravo tihi logor?, po­gledao me je, potegao zadnji dim i bacio opušak kroz prozor.

Imalo je smisla to što je rekao. Itekako je imalo smisla.

Misliš da su to isti ljudi?, upitao sam ga.

Lako moguće, rekao je.

Bila je ta novinarska kuća tamo u Vitezu. Skupilo nas se tu fino društvo s raznih strana. Francuzi, Englezi, Nijemci, Ameri, Danci… Paraziti rata. Psi rata ubijaju za lovu, obiru vrhnje, lešinari čiste ono što za njima ostane, a mi sve to fotkamo. Paraziti.

Kuća se nalazila na padini uz cestu za Travnik, i iz nje se pružao izvrstan pogled na rat. Dolje ispod bila je baza britanskih Plavih kaciga. Bio je to zapravo logor u kojem su plavci čuvali mir, pa ga se zato moglo tolerirati, za razliku od srpskih logora, na primjer, u kojima su ovi držali civile. A bogme su dobro pazili na mir u tom logoru, plavci, nije tu bilo govora. Podigli su visoku ogradu od bodljikave žice, nisu štedjeli na materijalu, vidjelo se, postavili su rampu na ulazu, tu su bili i stražari opasnog izgleda, s automatskim puškama po posljednjoj modi, s neprobojnim prslucima i srcima, i oklopna borbena kola, i blindirani džipovi, i videokamere, i senzori, i minska polja, plus rezolucije, apeli i upozorenja što su ih ispaljivali iz onog nebodera u New Yorku, a sve to da im mir ne zbriše iz tog logora.

I mir je čamio unutra, ni da bi pisnuo. Zapravo, nije mu bilo ni na kraj pameti da zbriše, bilo mu je super tamo, nije bio glup.

Ali zato je oko logora sve gorjelo.

U jednom trenutku sjediš tamo i iz boce mirno potežeš Jack Daniel’s koji redovno kupuješ u menzi Plavih kaciga, a vani urnebes. Traje neki napad, ne znaš točno kako je započeo, kao da je to uostalom važno, i onda odjednom svi rokaju kao ludi, puške, minobacači, haubice, tenkovi, bacači raketa, allegro con brio u pičku materinu. A već u sljedećem trenutku vani si, na terenu, snimaš nečiju nogu koju je detonacija šibnula na stablo trešnje, i sad visi tamo gore kao neki urok protiv zala. Oko tebe strka, plač, naricanje, plavci trče uokolo i pokušavaju učiniti nešto, ni sami ne znaju što, a ti spokojno lelujaš kroz taj pakao poput nekog ludog anđela i snimaš ženu u dimijama koja stoji na vratima dvorišta, zuri u nebo i vrištimuškarca bez jednog uha i oka, kojeg je granata iskopala iz kanala u koji se bacio kad je počeo napad čovjeka koji u tačkama vozi raskomadano ljudsko tijelo, a u pozadini je neožbukan zid od sivih blokova i metalna vrata skladišta izbušena šrapnelima tenisicu pokraj lokve vode na zaraslom travnjaku iz­među kuća na mjestu gdje je ekplodirala haubička granata nadstrešnicu pod kojom neki čovjek pali svijeću ranjenika u šoku kojem guraju kompresu u ranu na trbuhu kuću u plamenu pogođenu fosfornom granatom pougljenjene leševe životinja na zgarištu staje kako se puše u modroj kasnopodnevnoj svjetlosti.

Kako to mislite da sam ja kriv?, rekao je jednom doktor Galin. Pa nisam ja tražio od vas da snimate te strahote.

Naravno da niste, rekao sam, ali je vaša potreba diktira­la proizvodnju, da tako kažem.

Molim?, složio je uvrijeđenu facu.

Pa da, šta se čudite, rekao sam, da nije bilo vas, moj po­sao bio bi besmislen. Ne bi ga zapravo uopće bilo. Poslije ručka, uz čašu vina, podrigujući i sve to, gledali ste moje fotografije i pritom pišali od sreće, ne?

Galin se namrštio. Nije mu se svidjelo što sam ga prova­lio u vezi s podrigivanjem.

Stvar ne može biti jasnija, nastavio sam. Da vi niste kupovali novine, one bi propale, i ja ne bih imao kome pro­davati fotke, pa ih ne bih ni snimao. Nisam valjda manijak koji bi iz čista mira snimao onakve strahote.

Galin je odmahnuo rukom, i postavio mi neko defanzivno pitanje, samo da dobije na vremenu, stvarno sam ga ponekad znao dobro srediti.