Oči | Edo Popović

39.

Ispočetka sam ga osjećala kao plinove u trbuhu, kaže Tamara i pogleda Davida, a poslije mi je stalno pritiskao mjehur.

Ko, jel’ ja?, pita David.

Da, ti, kaže Tamara.

I to bi trebao biti misterij začeća, kažem, osjećati neko­ga kao prdac.

David se smije.

Ti si kreten, Kalda, kaže Tamara.

Sjedimo na terasi iza gornjogradske gimnazije. Oni ta­mo krovovi, dimnjaci, antene, kupole, tornjevi i kranovi izgledaju kao inventar nekog smetlišta, i rugaju se spokoju Djevice s djetetom u naručju na žutomaslinastom pročelju Crkve sv. Marije. David na nevidljivom polju improvizira neku igru sličnu školici. Oblaci su sivožućkasti, puni pije­ska iz Sahare.

Znaš li one Mozartove serenade za duhače?, pita me Tamara.

Tko ne zna te serenade?, kažem. Nama u Dubravi one su praktički bile hitovi, non-stop smo ih fućkali po cesti.

Baš si jadan, kaže Tamara.

Oprosti, kažem, ali zaboravljaš da nismo svi princeze.

Sereš, kaže. Uostalom, to nema veze s porijeklom, već s općom kulturom.

Okej, kažem. Ne znam te serenade, al kakve sad one imaju veze?

Nikakve, kaže Tamara. Samo sam htjela reći da sam se, dok sam bila trudna, cijelo vrijeme osjećala kao da mi u trbuhu sviraju oboe i klarineti.

Tamara i ja upoznali smo se na Murteru. Stanovao sam tog ljeta u kući iznad marine, usred šume rogača. Bili bi to mirni dani, sve u svemu, da nije bilo onih mačaka. Ludih nekih mačaka, koje su po cijele noći jaukale i plakale po­put beba, frktale i skakale s terase na platnenu tendu koja im je služila kao tobogan. Nisu mi dale spavati, proklete mačke, ali opet, ja nisam došao tu spavati. Došao sam tu zaboraviti neke stvari koje je vrijedilo zaboraviti. Nakupi­lo se, kao što ste vidjeli, na mojoj koži mnogo toga što je valjalo odbaciti, ostrugati, oguliti, zaboraviti. Ali to nije išlo lagano. To uopće nije išlo, kako se kasnije pokazalo.

Tamara je s prijateljima ljetovala na brodu. Svako po­podne silazio sam u marinu, sjedio na lukobranu, zurio u namreškano more i slušao kako podigači jedara lupkaju po jarbolima. Bilo je dobro sjediti tamo, osjećao sam se kao da sam nakon mnogo godina sišao s nekog luđačkog vrtuljka.

Nekoliko dana prije toga još uvijek sam snimao njušku rata, zgarišta kuća iznad aerodroma u Udbini. U kući koja je iz nekog nedokučivog razloga ostala čitava otkrio sam ostatke tuđih života: gumene čizme ispod ljestava u predsoblju, postavljen stol u kuhinji, zdjelu ohlađene juhe i četiri čista tanjura. Na krevetu u spavaćoj sobi, na bijeloj posteljini ležao je vojnički snajper i vojnička jakna s ozna­kama RSK. Nije im tu bilo mjesto, kao što nije bilo ni me­ni, koji sam poput lopova ušao u tu kuću. U dvorištu jedne kuće na rubu šume vidio sam vojnika. Stajao sam tamo i gledao kako se iznad njega u kolovoskom zraku boje zlata roje metalnozelene muhe. Nisam osjećao ništa posebno, samo sam se upitao što mu je bilo posljednje: je li podigao ruke na predaju, ili se borio do kraja, ili je ne njušeći zasje­du samo pošao pišati. Sigurno je, međutim, da je našpikan puščanim zrnima, i da je za njega rat gotov. Dolje na cesti dočekala me policijska patrola. Jedan se počeo jako pjeniti i naređivati da mu predam film. Srpske kuće snimaš, srp­ske kuće, vikao je. I još: Snimaj naše spaljene kuće, naše spaljene kuće snimaj. Izvadio sam film iz aparata i dao mu ga. Na njemu nije bilo ništa zbog čega se isplatilo izgubiti glavu. A ta dvojica izgledali su kao netko tko će te ubiti samo ovako. Sjeo sam, dakle, u auto i odvezao se otamo. Vozio sam se sve dok pokraj ceste nisam ugledao nekakav sklepani štand. Za stolom ispod suncobrana sjedio je muškarac u havajskoj košulji i bermudama.

Imam hladno pivo i sendviče, rekao je srdačno se smi­ješeći i vadeći iz bačve bocu piva, a za koji dan moći će se ovdje pojesti i nešto toplo.

Uzeo sam pivo i sjeo u hlad suncobrana. Sunce je tero­riziralo zemlju. Gušteri su šuškali u gustišu. Odnekud se tu stvorio pas boje plamena, onjušio mi cipele i otkaskao dalje.

Kažu da će ova vrućina potrajati, rekao je muškarac.

Tada sam osjetio da je i za mene rat gotov.

I tako, najprije smo se počeli pozdravljati kimanjem glave, Tamara i ja, onda smo počeli pričati, piti kavu u restoranu u marini, a jedne večeri otišli smo gore u kuću rogača. Mačke su te noći utihnule, osjetile su da se tu neš­to događa i diskretno se povukle, otišle su negdje drugdje jaukati i frktati, bacati se niz neku drugu tendu.

Devet mjeseci poslije Tamara je rodila Davida.

Koji krš, kažem pokazujući dolje na grad.

I šta kaže stari?, pita Tamara.

Ah, on, kažem. Šta bi on mogao reći, nije on baš neki verbalni tip.

Nisi više nabrušen na njega?

Ne, kažem.

To je dobro, kaže.

Ne znam baš, kažem.

David dotrči do nas.

Dosadno mi je, kaže. Kad ćemo doma?

Još malo, kaže Tamara.

Dugo vremena osjećao sam se kao da sam zatvoren u onoj snježnoj kugli, kažem.

Tamara me pogleda iznenađeno. Mirno joj uzvraćam pogled.

To je vrlo nezgodan osjećaj, kažem. Biti neosjetljiv, a istodobno vidjeti što se oko tebe događa, i biti izložen pogledima. Bio sam zarobljen u vlastitoj koži.

Zar nismo to svi?

Jesmo, ali s vremenom je staklo postalo moja druga koža.

A kako se osjećaš sad?, pita ona.

Kao oslobođeni škorpion.

Kasnije hodamo niz Strossmayerovo šetalište prema Hidrometeorološkom zavodu. Taj uništeni potporni zid, taj poderani asfalt, ta stara željezna ograda prema dvorištima u Ilici, sve je tu isto kao prije trideset godina, i kladim se da bih, da se malo potrudim, pronašao kovanicu od pet dinara koja mi je tada tu negdje ispala iz džepa. Gledam Davida. Hoda ispred nas poput mjesečara, u svojem je ne­kom svijetu, u svojoj staklenoj kugli.

Davide, što je to Ligreto?, pitam ga.

Trgne se. Tko zna otkuda sam ga upravo dozvao?

Molim?

Što je Ligreto?

To je jedna igra kartama, kaže.

Nešto kao Crni Petar?

Zamislio se malo.

Ne baš, odmahnuo je glavom. U Ligretu je cilj da što prije odbaciš svoje karte, znaš, prije ostalih igrača.

Je li igra komplicirana?

Uopće nije. Ali je jako uzbudljiva.

Znači, trebaš se što prije osloboditi suvišnog tereta.

David kima glavom.

Mislim da bih baš i mogao naučiti tu igru, kažem.

Mogu ti pokazati kako se igra, kaže David.