Oči | Edo Popović
8.
Jutros su zvali iz redakcije Starlighta i ponudili mi gažu. Na telefonu je bio Daničić osobno.
Nema te ništa u ovim krajevima, počeo je, jesi dobro?
Savršeno, rekao sam.
Drago mi je to čuti, ali ne vidim da nešto radiš u zadnje vrijeme.
Trošim lovu, čovječe, uživam, ne stignem ni pomisliti na posao.
Usiljeno se nasmijao.
Radimo veliki intervju s Lulu, prešao je konačno na stvar, i mislim da bi tvoje fotke tu savršeno sjele.
Lulu!, začudio sam se. Tko je Lulu?
Nemoj me zezat, stari, Lulu je na svim top listama, ljudi se tuku za njezin novi cede.
Nemam pojma, vi tako masovno proizvodite tu bižuteriju, tko bi to sve pratio. Samo trepneš okom, i već je u igri guzica neke nove Lulu.
Nema veze, ti je samo trebaš snimiti.
Ne mogu.
Zašto?
Ne bih sad o tome, ali ako hoćeš nešto o životu Kitaibelova jaglaca, o tome možemo porazgovarati.
E, jebiga, prostenjao je, opet ti počinješ.
Mirko Daničić, vlasnik visokotiražnog tjednika Starlight i još nekih stvari, pragmatičan je, kako se ono veli, čovjek, i u svom poslu drži se triju jednostavnih principa.
Prvi: Postoji samo ono o čemu se piše u Starlightu.
Drugi: U Starlightu se piše o onome što je zanimljivo.
Treći: O tome što je zanimljivo odlučuje Daničić.
I to prolazi, nitko ništa ne pita. I zato je Lulu ljudima zanimljivija od nekog cvijeta, jer Daničić tako želi. Kitaibelov jaglac, na primjer, velebitski ljepotan od cvijeta čija fotografija visi u zimskom vrtu Atamianovih, kladim se da on ima originalniji unutarnji život od neke Lulu, a o društvenom da i ne govorim. Plus što je ljepši, kad se stvar sagleda sa svih strana. Kitaibelov jaglac u oluji. Kitaibelov jaglac promatra oblake u dolini. Nebo i planinski vrhovi iz perspektive Kitaibelova jaglaca. Susret Kitaibelova jaglaca i tetrijeba. Kitaibelov jaglac i bumbar. Koje bi to fotke i koja priča bila. Ali Daničić želi da ljudi žele Lulu i ostale guzice, i tu možeš samo vrištati.
Ništa ja ne počinjem, rekao sam, ja samo više ne želim futrati taj vaš fašizam.
Što ti sad to znači, pravio se kao da nema pojma o čemu pričam, kakav fašizam?!
Naravno da Daničić neće priznati. Nitko od njih to neće. Svi se oni prave blesavi, svi samo rade svoj posao, znamo dobro tu priču. Zasad ti Daničić diktira koje ćeš mlijeko piti, koje krpice nositi, kojim deterdžentom prati veš, kojim se parfemom špricati, kojim papirom brisati guzicu, koji uložak strpati u gaće, koju knjigu čitati, o čemu ćeš razmišljati i pričati u društvu, i slične bezvezarije. Ali što kad Daničić počne odlučivati o tome u kojem ćeš ritmu disati, kad ćeš ići u kupaonicu, kad na spavanje, kad ćeš se i kakav roditi, jebemti, a kad i kako umirati? Već ih čujem: Ali ja sam bio samo novinar, samo sam radio svoj posao. A ja sam se samo brinuo za distribuciju. A ja sam bila samo urednica rubrike, shvatite, imam obitelj, kredit za auto i stan. Hitler, Staljin, Pinochet, Milošević, Bush Jr., svi su oni imali svoje urednike, novinare, distributere, sve njih pušila je rulja u milijunskim nakladama, nijedan nije bio usamljeni jahač. I skretničar vlakova za Auschwitz, i Staljinov službeni fotograf, i Miloševićev brico, svi su oni samo radili svoj posao. I sad mi se tu Daničić pravi kao da ne razumije, kao da ja stvar isisavam iz palca.
Kakav fašizam!? Pa taj, medijski, eto kakav, zapalio sam se iz uvjerenja, i osjetio sam kako se pretvaram u bijeli plamen.
Parole, samo jebene parole, čuo sam ga.
Dajte šansu jaglacu i velebitskoj degeniji!, zaurlao sam.
Luđak, čuo sam ga, javi se kad ozdraviš.
Pizdo fašistička!, zalupio sam mu slušalicu.
Ja se vrlo rijetko zapalim, ali kad se zapalim, onda stvarno gorim. On će tu meni pričati. Čim pogledaš dalje od guzica, odmah te proglase kretenom. Uvijek ti netko… Jebote.
A ima takvih koliko hoćeš.
Ima tu jedan u kvartu, Tunjo, stručnjak za sve i svašta, čovječe. Hoćeš o alpskom skijanju, izradi svijeća, germanskoj mitologiji, gregorijanskom koralu, fergazeru, peronospori, samo reci, taj odmah počne verglati.
I još te gleda kao da si konj.
On je pametan, a ti si konj.
Pa jebem ti.
I tako vergla razne gluposti, o Georgu Bestu, o tome kako je Castro došao na vlast, o tome odakle bugenvilije na Mediteranu, i onda usred priče zastane i oholo zaokruži pogledom oko sebe:
Zašto svi šute kad ja govorim?!
Zato što su pristojni, jebote, čovječe, ljudi su pristojni i zato šute, čekaju da prestaneš, neugodno im je, eto zašto.
Uvijek ti hoće objasniti nešto, poučiti te, kao da…
I ti se onda zapitaš kad frajer stigne razmišljati o svim tim stvarima. Spava li on uopće, ili se samo…
Ma kog boli kurac za to.
I onda se vatra počne gasiti, mozak se ponovno uključuje, sve je opet u najboljem redu, picikato, tip-top. Jebeš Daničića, misliš si, zaboravi to, uvijek je neka guzica u pitanju, Luluina, generalova, predsjednikova, glumičina, ubojičina, boksačeva, tvoja, koja razlika!? To su samo opća mjesta, samo jebena opća mjesta, glupa, stara priča, znaš to, ali ti svejedno ne pomaže da se osjećaš bolje. Ne uvijek.
A stvar je vrlo jednostavna: ili igraj, ili se makni od stola, ili upucaj igrača, učini bilo što, samo nemoj stajati sa strane i blebetati. Kakva korist od priče? Ti si rođeni fotić, to ti je u krvi, nećeš valjda sad mijenjati život. Fotkaj, uzmi lovu i pusti sve drugo, zašto se zamaraš Daničićem? Daničić jest ološ, to nije neka tajna, ali što onda? S tom informacijom ne možeš ništa. Možeš sjesti i plakati. Važnije od svega je da Daničić ima lovu, ti oko. Da on tjedno ima sto tisuća prodanih primjeraka, ti seansu kod doktora Galina. Hoćeš li s Daničićem, ili ćeš na kolodvoru hvatati dotepence i derati ih za fotku ispod kralja Tomislava? Ali ni to više ne prolazi, danas svaka šuša ima digitalku.
Što ćeš, dakle?
Starlight, dobar dan.
Dobar dan, Kalda ovdje, Daničića bih trebao.
Samo trenutak, molim.
Cvrkutav glas silikonske fufice topi se u sintetičkoj glazbi. A to traje, čovječe, ta glazba od koje te polako počinje ćopavati paranoja, kao da si zaglavljen u nekom liftu, i sad se znojiš i čekaš da ti netko otvori vrata. Onda opet fufica:
Oprostite, kako ste ono rekli da se zovete?
Kalda, vičeš.
Samo trenutak, molim.
Još malo paranoje.
Gospodin Daničić je na sastanku, nazovite kasnije.
