Oči | Edo Popović
21.
Moj položaj i dalje je bio loš, ali me nada nije napuštala, i to me je bacalo u očaj.
Ta zloglasna nada. Azil za mekušce. Delirična groznica. Drogica za lakovjerne. Ne morate apsolutno ništa učiniti da vas pukne. Samo se prepustite. Nada ne djeluje na one koji se opiru.
Istina, današnji ti je dan, kao i jučerašnji, očajan, čista katastrofa, ali već sutra…
Što je bilo, od sutra više neće biti, i što se činilo, više se neće činiti, i sve će biti novo pod suncem.
Fućkaš Propovjednika, ovo zvuči bolje, a?
Godinama se pokušavam riješiti nade. Ne samo da mi to nije uspjelo, već ta stvar u posljednje vrijeme postaje sve gadnija i gadnija. I evo me kako s Tamarom i Davidom pješačim do Kraljičina zdenca – kako se vučem kroz ledenu pustoš.
Žaljenja vrijedna činjenica pritom jest da je to zapravo bila moja ideja skuhana na plamenu nade, kak se ono veli. A to je još i dobro, jer kad me zbilja ulovi, kad me zbilja drmne, znam vidjeti Tamaru, sasvim jasno, u trodimenzionalnoj izvedbi, sa zvučnim i ostalim efektima, kako sjedi na sofi, doma, kod mene, i čita Montaignea, a čita ga u originalu jer se i njezin snobizam pokatkad otrgne s lanca, dok David sjedi na podu i poziva me da mu pomognem nešto oko Lego dvorca koji gradi – a sve to samo pokazuje koliko nisko može čovjek pasti kad se nakači na nadu. Inače, velim, u normalnim okolnostima, uopće nije loše, posve sam obični kreten iz susjedstva.
I sjedimo tako na terasi izletišta i pijemo čaj. U planinarskoj jakni, s vunenom kapom na glavi, obraza crvenih od hladnoće, Tamara je lijepa i izgleda sretnom. Smije se nečemu što David priča. Ne čujem ih. Druge su mi stvari u glavi. Tramvajske tračnice, kovanice na dlanu vlažnom od uzbuđenja, tijelo u šinjelu na zamrznutoj cesti, jednom sam sanjao pupčane vrpce kako se ovijaju oko vrata
ljudima
i pretvaraju ih u pse,
taj san mi se vraćao mjesecima,
ali mu nisam dokučio smisao.
David stoji preda mnom i govori nešto. Zurim u oblačiće pare koje izdiše. Isti su kao oblačići koje izdiše Tamara. Ili ljudi za susjednim stolovima. Ili oni psi tamo što se mahnito bacakaju po snijegu.
U čemu je onda štos?
David odlazi do ograde terase, zagrabi rukama snijeg i zagnjuri lice u nj. Pa se sa zanimanjem zagleda u svoje umjetničko djelo. Zadovoljan je, koliko ja razumijem stvari. Čini se da uživa u svakom trenutku. Može to još. Još se nije susreo s nadom. I onda se iznenada čujem kako pitam Tamaru što misli o tome da se ona i David ponovno dosele k meni.
Molim?
Zaprepaštena je, naravno da je zaprepaštena.
Možemo opet pokušati, kažem.
Ne misliš valjda ozbiljno?
Odaje me grč. Jednom mi je Tamara rekla da se u moje srce zabio komadić leda, isto kao onom dječaku iz Snježne kraljice. Da je to tvornička greška, rekla je, moje srce. Uopće nije pretjerala. Ledena igla opet se pomaknula, lice mi se krivi u ružnu grimasu, i Tamara shvaća da se ne šalim.
Jednom je pala na taj štos. Za tu je grimasu pomislila da je ljubav. A bio je to samo grč izazvan strahom da će me odbiti, ismijati moju želju. Preciznije, bila je to nada.
I sad je Tamara nabrušena, jer ovdje joj bivši muž upravo prodaje stare trikove.
Čuj, rekla je, imaš dvije sekunde da se skockaš, inače…
I ja se skockam.
Vraćajući se kući, na Cvjetnom trgu natrčim na Denisa. Denis, za njega se uopće ne može reći da hoda, on napada. Pognutog tijela, predatorske glave koja se pomiče lijevo-desno, isturene brade, ruku kojima očito nedostaje nešto – neka jurišna puška, recimo AK 47 – i hladnih, sivozelenih očiju koje traže plijen, evo ga kako napreduje preko trga i obrušava se na mene. Dakle, dakle…
Grli me i tapše po plećima, čini se da je sretan što me vidi.
Zdravo, poručniče Štrohal…
Ja nisam sretan što ga vidim. Mrzovoljan sam, muči me što sam izlanuo ono pred Tamarom, možemo opet pokušati, jebote, koji sam ja kreten.
…već sam pomislio da si dezertirao iz života…
…ili si se konačno ukrasio nekim višim činom…
Nisam, stari druže, al ćemo svejedno popiti nešto, hoćemo li?
Sjedimo u kafiću na početku Preradovićeve i pijemo pivo. Bila je isto zima kad smo se upoznali, samo što su vidici bili malčice drukčiji. Otada su nam se putanje često presjecale.
Si čitao u novinama ono da mi nismo Slaveni?, pita Denis.
Tko to mi?, pitam.
Pa mi, Hrvati, veli on.
To se mene ne tiče, rekao sam.
Kako te se ne tiče?
Ja sam Mongol.
Mongol?
Da. Rođen sam s mongolskom pjegom.
Nema veze, kaže Denis. Ali evo šta ja mislim o Hrvatima – naravno da mi nismo Slaveni. Ne samo da nismo Slaveni, mi, buraz, nismo ništa. Hrvati, frkne posprdno, to nije nacionalnost, to je dijagnoza. Pogledaj samo što smo napravili od ove države. Cirkus, eto što smo napravili.
Promrmljao sam nešto, tema koju je nabacivao uopće me nije zanimala. Sjetio sam se da sam zaboravio ponijeti proklete božićne poklone za Tamaru i Davida, pa sam postao još mrzovoljniji. Zurio sam kroz prozor. Dvoje ljudi zastalo je ispred izloga Francuskog kulturnog instituta i gledalo unutra. Onda Denis počne pričati o tome što mu se dešavalo otkad se nismo vidjeli. Uvijek ista vojnička sranja. Koga briga za život nekog poručnika u mirnodopskim uvjetima? Počinje me živcirati to što priča. Što sam uopće tražio na Cvjetnom? Želim samo popiti pivo i otići kući.
Zadnje sam bio u Pakistanu, kaže Denis. U mirovnoj misiji. I sad zamisli ovo, svaka šuša koja ode tamo napreduje, il dobije nekakvu medaljicu. A ja sam dobio, što misliš što?
Slegnuo sam ramenima. Nisam znao što je dobio. Zapravo mi se živo fućkalo za to.
Neku crijevnu bolest. Umalo sam riknuo. Koji sam ja peh!
Šta si radio u Pakistanu?, pitam. Hvatao teroriste?
Kurac smo moj hvatali, veli Denis, samo smo nešto patrolirali. I duvali. Nije to loše mjesto za normalne ljude, znaš. Trave na svakom koraku, raste uz cestu. I ljudi su u redu. Ne fermaju ništa, ono da bi trčali za lovom, krpicama, i tim stvarima. S čim se rode, s tim i umiru, a između toga, ono, žive.
Zašto, pitam ga, zašto onda nisi ostao tamo, kad ti se toliko sviđa?
Zato što ja nisam normalan, kaže oporo. Ja sam jebeni vojnik.
Ništa nisam rekao. Što bi se uopće moglo reći na takvu stvar. On je vojnik. Ja sam ništa. Dan je očajan.
Sad sam u ljubavi s tajnicom pomoćnika ministra obrane, nastavlja Denis svoju vojničku sagu. Čini se da je jako zadovoljna, ali opet… Ako mi to ne upali, ne znam. Strašno je rajca kad je rokam zguza, ispred ogledala, da ti je samo to vidjet. Ja u uniformi s odličjima, beretka, padobranske čizme, držim je za bokove i nabijam, a sve gledam mač i munje na rukavu, orla na grbu. Ženska, čovječe, poludi, dere se, jeca, meša, a ja joj onda ubacim priču o unapređenju, možda bi mogla natuknut šefu nešto o tome. Sve, sve, sve, veli drolja, sve ću učinit za tebe… Ma…
Odmahne rukom i smiri pogled na mom licu:
Kad smo već kod toga, znaš tko sad lako napreduje u vojsci?
Tko? Pederi?
Popovi, u novije vrijeme u modi su popovi.
Svećenici?
Da.
Pričaš gluposti.
Ma kakvi, čovječe. Svaki kurčev popić čim promoli nos u kasarnu dobije čin bojnika, satnika najmanje. Nekidan mi jedan upadne u kancelariju, bio sam dežurni, kad evo ti njega, i pita me jesam li zainteresiran za pronalazak duhovnog mira? Kako da ne, velim mu, izvolite, sjedite, godinama tražim baš taj mir, samo mi to fali u životu. Frajer sjedne i počne trtljat nešto o ravnoteži, zajedništvu s Bogom i takve gluposti. Gledaj, stari, velim mu ja, moj duhovni mir trenutno remete tri fiksa na kladionici, i ako mi tu možeš nešto pomoć, super, a ako ne, onda odjebi odavde. Okej? Pa pička njemu materina i duhovnom miru.
Otpuhne bijesno i zagleda se kroz prozor kafića. Možda se tamo negdje nalazi taj duhovni mir, ili Bog. Tu nikad ne možeš biti siguran, takve stvari kriju se na najvjerojatnijim mjestima.
Noć se brzo spušta na trg.
Vani se počinju muvati klinci, prethodnice četa koje će kasnije osvojiti grad.
