Oči | Edo Popović
24.
Imao sam, dakle, osamnaest godina i ovakvu situaciju: staru koja je zbrisala od oca-vjerskog fanatika, i nakačila se na kockara, koji je kasnije zbrisao od nas, pa se ona nakačila na pomoćnika skladištara, kojeg sam nokautirao i završio kod ujaka homića.
Osamnaest godina! Mnogi su u toj dobi svašta postigli. Clay aka Ali u osamnaestoj je bio olimpijski pobjednik u poluteškoj. Ili još bolje, Boris Becker je u sedamnaestoj osvojio Wimbledon. A Rimbaud je u dvadesetoj prestao pisati i odskitao u Afriku, i da ne pričam dalje. A ja?
Ja još nisam ništa ni počeo, samo sam se bezvoljno motao oko startne linije. Doduše, to je još uvijek bolje od onoga što je napravio Marijan, naš susjed u Dubravi, koji je u devetnaestoj zaradio dvije godine zbog razbojništva. Ili Surla, on je isto dobio tri i nešto zbog provala. Surla i Marijan bili su naši heroji na isti način na koji su to bili Clay, Pele ili Diabolic, samo što su njih dvojica bili stvarni. Viđali smo ih na ulici, ispred kina Bratstvo ili na terasi Tri hrasta, pričali su i smijali se kao da cijeli svijet pripada samo njima, i svaki je klinac bio sretan kad bi ga jedan od njih zatražio kakvu sitnu uslugu, tipa odi mi po cigarete ili odnesi ovo mojoj staroj. Mene je Marijan jednom potapšao po ramenu, dobar si ti, rekao je, i cijelo to ljeto nisam tu majicu skidao sa sebe.
Za dečka iz Dubrave, koji je usto nekoliko godina proveo u domu umjetnika-šibicara, ujakov stan u Teslinoj ulici bio je lagano pretenciozan. Visoki stropovi ukrašeni štukaturama, pa mozaični parketi i crne i bijele pločice, pa ormari za knjige od smokvina i maslinova drveta, pa sekreter od palisandrovine, pa oslikane komode, pa željezni stolić za kavu s mramornom plohom, pa radni stol krhak poput paučine, pa stolne lampe sa sjenilima od porculana, stakla… Takva mjesta izazivaju paranoju. Stalno imaš osjećaj da ćeš nešto razbiti i prouzročiti tako nenadoknadivu štetu vlasniku i svjetskoj baštini. Ili da ćeš se jedno jutro probuditi i ugledati turiste kako bleje u tebe, a vodič im objašnjava: “Plakat koji vidite iznad kreveta, Buthaudov je plakat za salon Zajednice umjetničkih dekoratera iz 1931., a onaj sat od plavog stakla…”
Čista paranoja, kažem. Uhvatiš se kako sve češće razmišljaš o ljudima koji su tu nekad živjeli. Nosili su cilindre, vozili se konjskim tramvajem, posjećivali kurve u Tkalčićevoj i zalazili na mjesta koja se spominju u starim knjigama, kao Kruna ugarska ili Klub-Cabaret. Spavali su u sobi u kojoj ti spavaš, umivali se u kupaonici u kojoj se ti umivaš, gledali kroz prozore kroz koje ti gledaš, jeli su ovdje, čitali novine, sanjali, fukali se, a onda su iščezli, ostavljajući za sobom miris vlage, plijesni i dima.
Osjećao sam da se zaplićem u mrežu života onih koji su tu živjeli prije mene. Da se gušim u njihovim bolestima i noćnim morama. A to mi se, moram li to uopće reći, nije sviđalo.
Nama u Dubravi nitko nije dolazio, to sam već rekao. Ista stvar je bila i u Zapruđu. Očuhov stan bio je pun opakih žutih mrava koji su s armiranobetonskim pločama stigli iz Rusije. Ruski mravi, domaće muhe, komarci, žohari, paukovi i grinje, Pero, stara i ja, to su otprilike sva živa bića koja su zalazila u taj stan. Ljudi tamo nisu dolazili, u svakom slučaju.
Kod ujaka je, međutim, bilo vrlo prometno. Stalno je netko dolazio. Uglavnom papagajski brbljiva, bučna škvadra kojoj je bilo do zezancije i cuge, tetkice i veseljaci.
Jednom su se, međutim, u stan ušuljala trojica za koje sam iz prve shvatio da nisu standardna ekipa, to jest tetkice i veseljaci. Ta trojica bili su neki ozbiljni tipovi. Napuhano konspirativno ozbiljni, ako razumijete o čemu pričam. Kao oni ilegalci iz partizanskih filmova. Nije im bilo drago što me tu vide, a onda je ujak rekao da sam ja u redu, to jest da sam njegov nećak. To ih je umirilo. Cijelo popodne sjedili su u dnevnoj sobi i pričali. Pričali su tiho, ali povremeno bi podigli glasove i do mojih ušiju stizale su ovakve stvari:
…vampiri sišu hrvatsku krv… otima 75 posto proizvodnje… crvena kuga… turska varošica… zarobljeni, podjarmljeni, nezadovoljni… pokret za rušenje… s prijateljima i neprijateljima… na povijesnom području…
Nije mi imalo baš mnogo smisla to o čemu su oni pričali. Pitao sam se tko su ti ogorčeni ljudi? I zašto su toliko ogorčeni? Što ujak radi s njima?
Ispalo je da su to ujakovi stari poznanici. Štoviše, da je jedan od njih njegov daljnji rođak, ujčević ili tako nekako, a da su sva trojica bili u maspoku.
To maspokovci?!
Oni koje sam kao klinac u Dubravi zamišljao kao heroje. Kako plamte na barikadama kao Gavroche. Kako se bore kao indijanski ratnici. Kako su opaki kao dečki iz Tri hrasta.
Ovi uopće nisu izgledali tako. Dapače. Izgledali su kao općinski pisari, oči su im bile suhe, mrtve, i izgovarali su riječi koje ništa ne znače. Još gore, sličili su ljudima, imali su ljudsku ljušturu i sve to, ali je unutra sve bilo prazno, mrtvo. Tako su mi izgledali. Rekao sam to ujaku.
Nemoj tako, rekao je on, mnogo su propatili.
Pitao sam ga gdje su to tako propatili.
U zatvoru, rekao je.
Zašto su bili u zatvoru, pitao sam, zar su ubili nekoga, ili maznuli pare?
Ti stvarno ne znaš o čemu se tada radilo?, upitao me je ujak.
Odmahnuo sam glavom.
Ukratko, rekao je, tražili su promjene u Hrvatskoj, više sloboda, takve stvari.
Što nam to fali ovdje?, pitao sam i dalje ne shvaćajući u čemu je problem.
Ujak je uzdahnuo.
Pa, na primjer, ne možemo slobodno govoriti što mislimo.
Koja glupost, pomislio sam, pa svatko može blebetati što god mu padne na pamet. Ali ništa nisam rekao. Ta tema nije me zanimala, uopće nije bila vrijedna razgovora.
Kad danas razmišljam o tome, stvar je zapravo vrlo jednostavna. Ti tipovi i ja zirkali smo van kroz različite oči, koje je svatko poštelao po vlastitoj mjeri, i svatko je vidio nešto drugo. Tamo gdje sam ja vidio žensku, oni su vidjeli Hrvaticu. Ja sam vidio cice za pipanje i ljubljenje, a oni grudi dojilje. I tako dalje. Onda su oni malo zirkali kroz zatvorske rešetke, a ja kroz izlog Turista i sličnih mjesta. I opet se vidik razlikovao. Njima je bilo do slobode blebetanja, i gledali su kako da je se dočepaju. Meni je bilo do cura, pa sam se trudio s tim u vezi. Svatko ima svoje prioritete.
Vesna, Carla, Marika i Dubravka, cura iz tekstilne škole s afro frizurom, koju sam mjesecima tankao gin-tonicom u Matchballu, a nisam se bio mrdnuo dalje od njezinih sisica tamo u svlačionicama srednjoškolskog igrališta, to su bile četiri mršave recke u mojoj ljubavnoj tekici. A već sam imao osamnaest godina. Te godine nisam se upisao na fakultet, mislim da sam to već spomenuo. Dane sam provodio u skitnji ili u knjižnici na Cvjetnom, gdje sam bez ikakva reda uzimao knjige i po cijeli dan čitao. Pročitao sam tako i jednu knjigu o Sargaškom moru, s legendama o algama koje su zarobljavale jedrenjake, i mornari su na njima umirali u agoniji. Nekako mi se činilo da su sve ove kuće okovani jedrenjaci u kojima ljudi skapavaju u agoniji, to sam zapravo htio reći kad sam maloprije govorio o tome kako sam se osjećao u ujakovom stanu.
Stara je dolazila jednom mjesečno. Prvo bi obavila službeni dio, koverta s novcem za ujaka, novac bez koverte za mene.
Ne treba mi, rekao bih svaki put.
Nek ti se nađe, rekla bi ona.
A onda smo sjeli i pili kavu. Nismo mnogo razgovarali. Nismo imali o čemu.
Kako si?
Dobro.
Ne boli te ništa?
Ne.
Kako je Josip? (Ovo je pitala kad ujak nije bio doma.)
Dobro je.
Treba li ti išta?
Ne treba.
Misliš li dogodine upisati neki fakultet?
Ne znam.
Koji ćeš?
Ne znam.
I sve takve stvari. Onda bi ona naglo ustala, dograbila torbicu, grčevito mi stisla, ne ruku, već prste, pogledala me u oči i otišla.
Dan je tada postajao ljepši. Pipa u kuhinji počela bi opet kapati. Automobili bi opet počeli trubiti. Život je opet imao nekog smisla.
