Oči | Edo Popović
31.
Tamara se ljuti na mene. Misli da sam joj trebao javiti u vezi s tuberkulozom, da ona i David obave pretrage. Rekla je da sam doveo Davida u opasnost. Rekla je da to nije očekivala od mene. Rekao sam joj da shvaćam njezinu zabrinutost, ali da mi nije jasno kako to ja iz Utrina mogu zaraziti njih dvoje u Kovačićevoj, plus što se moja bakterijica pokazala bezopasnom za okolinu. Bila je, takoreći, dizajnirana da napadne samo moja pluća, i nije bilo nikakvog razloga da se onda njih dvoje izlažu rendgenskim zrakama, iglama, njuškama liječnika, hrvatskoj zdravstvenoj politici i svim ostalim neugodnostima. Isto kao onaj glumac koji se non-stop testirao na AIDS. Fotografirao sam ga jednom, pričao je novinaru o tome kako se redovito testira na AIDS, razmetao se svojim strahom od side, kao da se ta bolest širi masturbiranjem pa se on nešto panično testira. Rekao sam joj to. Tamaru to nije umirilo, rekla je da ja ništa ne shvaćam ozbiljno, i nastavila se ljutiti.
Ne ljuti se ona zbog toga, kaže Igor. Ljuti se što joj nisi javio da si bolestan, pa da ti bude pri ruci, misli on.
Prije sam tebe trebao upozoriti, kažem.
Evo ga, sad će, kaže Igor i drvenom žlicom promiješa pileća jetrica u tavi.
Kuhinja miriše na prženi luk, dok se sunce diže iznad one zgrade tamo, i probada krošnje drveća posute mladim, svjetlozelenim lišćem.
Doručak za ranjeno tijelo, kaže Igor.
Isuse, što si dosadan, kažem.
Neka sam, kaže. Da si redovito jeo, ne bi ti se to dogodilo.
Okej, tetka, okej.
Iz nekog razloga Igor si je umislio da mi je potrebna pomoć. Da sam previše zapušten te da mi je potrebna brižna ruka.
Pretrpio si oštećenja, ali to se još može srediti, kaže on.
Za početak će mi kuhati. Krepku, jaku hranu, da se oporavim od bolesti i od bolnice.
Tamo sigurno nije bila neka hrana, misli on.
Kog briga za hranu, kažem.
Igor me gleda dok žvačem jetrice, plućica i srca pošpricana limunovim sokom. Nije loše, mislim si, uopće nije loše, homići fakat imaju stila čega god se dohvate. Kažem mu to.
To je još jedan stereotip, kaže. Osim toga, razmišljaš i govoriš na način homofoba.
Ma nemoj, kažem. A kako bih to trebao govoriti da ne ispadnem homofobičan?
Uzimaj u obzir bitne, a ne sekundarne stvari, kaže.
Na primjer?
Na primjer: razmišljaj o tome kakva sam ja osoba, a ne o tome s kime se fukam.
Svejedno mi je s kim se fukaš, kažem. A nećeš mi ti govoriti o čemu ću razmišljati. Uostalom, zašto se družiš sa mnom, ako misliš da mrzim pedere?
Ne mislim da mrziš pedere, kaže. Samo mislim da nisi stoposto emancipiran po tom pitanju.
Samo ti pričaj, kažem.
Vidi ovako, kaže. Da ti je ovo isfrigao neki crnac, bi li mu ti rekao: Oh, vi obojeni momci zaista imate stila. Sve što uzmete u ruke ispadne fantastično.
Ajde, zajebi priču, kažem mu, kvariš mi tek.
Poslije marende pili smo kavu i pušili. Kuhinja sad miriše na prženi luk, kavu i duhan. Pred oči mi izlazi slika vrta okruženog rascvalom rašeljkom, s lijehama luka i mrkve i drvenim pritkama uz koje se penju stabljike mahune, tu je i grm duguljastih, mesnatih listova posut poput Mjeseca blijedim bobicama, iza kojeg se odjednom začuje Igorov glas:
Kad si onda rekao da ti ja nisam prvi homić, što si time mislio?
Zadrhtao sam od nelagode.
Ti si u stanju ubiti svaki gušt, kažem. Čim se negdje na vidiku pojavi i najmanji, najneviniji gušt, eto tebe s tenkom i buldožerom.
O čemu ti pričaš?
Upravo sam bio u kupleraju, kažem. Ležao sam na mekanim dušecima, pušio duhan na nargilu, a jedna mi je ljepotica u prozirnom negližeu, njuške poput Nefertiti, na srebrnom pladnju donosila šalicu kave, kad evo tebe…
Ne trabunjaj, prekida me Igor. Dakle, što si onda mislio?
Što sam mislio kada?
Kad si rekao da ti ja nisam prvi homić.
Zar sam to ikad rekao?
Ma, daj…
Što sam mislio? Pa to, da vas ima ko Kineza, valjda, i da nisi prvi kojeg znam.
Je li? A kojeg to još znaš?
Šta je ovo, neki kviz? Ili ti trebaju nove adrese?
Glup ti je štos.
Pogledao sam tog napornog tipa. Trpio sam ga jer nisam imao bolje društvo.
Moj ujak je bio homić, rekao sam.
Bio?
Zagledao se u mene napeto, očekujući nastavak, cijelu priču o ujaku, sa svim pikanterijama i sve to.
Da, rekao sam. Umro je.
Žao mi je, rekao je Igor.
Davno je to bilo, rekao sam.
Ujak je umro od raka grla. Brzo je nestajao nakon što su mu ga dijagnosticirali u bolnici u Vinogradskoj. No nije se činilo da se uspaničio zbog toga. Prije će biti da je odmjeravao protivnika i procjenjivao svoje šanse. Nije se uspaničio ni kad je shvatio da tlo na kojem stoji nepovratno nestaje, da se uokolo njega sve ruši i raspada. Posjećivao sam ga svako popodne u njegovu stanu. Nije želio umrijeti u bolnici. Sjedili bismo u dnevnoj sobi, pili pivo i pušili. Dok je pušio, ujak je kažiprstom zatvarao kanilu na vratu. Bili su to dani kojih nema u kalendaru, a tu se baš nisam snalazio.
Na što ti ja sličim?, upitao me je jednom.
Što?, rekao sam.
Kako bi me opisao nekome?
Gledao sam ga. Bio je siv i krhak, poput sasušenog zmijskog leša koji sam jednom vidio na Velebitu.
Slab sam ti ja na riječima, rekao sam.
Hoćeš me onda fotkati?
Zašto?, upitao sam.
Da imaš moju fotografiju, rekao je. Nikad me nisi fotkao.
Jebeš fotografije, rekao sam, radije ću te pamtiti. To dulje traje.
Jedan drugi put sjetio se mog odlaska u Munster.
Nikad mi nisi ispričao kako ti je bilo onda u Munsteru, rekao je.
Trgnuo sam se. Kako to da me pita o davnim stvarima kojih se i sam rijetko sjetim.
Kako mi je bilo gore?, pogledao sam ujaka. A šta da ti kažem? Nikako. Gore je tako da nema neizvjesnosti, sve je isplanirano, sve se zna unaprijed, ne bih mogao živjeti tako.
Ujak se se nasmijao.
Je li ti bilo gadno u pilani?
Pa i nije baš. Društvo je bilo u redu. Gadno je samo kad noću sanjaš da puca užad dizalice, a ona debla i daske ruše se na tebe.
Često si to sanjao?
Jednom.
Kako su dani prolazili, ujak se sve brže umarao sjedeći u fotelji, i ja bih ga tada nosio do kreveta. Bio je vreo i suh, gotovo bez težine.
Posljednji put pričali smo o tome kako bi volio još jednom vidjeti sestru. Dan prije bio sam u selu u kojem je majka živjela, ali je nisam zatekao tamo, niti mi je itko mogao reći što je s njom.
Proklete ovce, rekao sam ujaku, nitko mi nije želio reći ništa o njoj.
Možeš li još jednom pokušati?, upitao me je.
Nema problema, rekao sam.
Molim te, rekao je. Osjećam se kao da me nešto otima iz tijela.
Sutradan je umro.
