Oči | Edo Popović

12.

Cigani su tih godina popravljali kišobrane, krpali lonce, brusili škare i noževe, pioniri su pjevali revolucionarne pjesme, otac je još uvijek živio s nama, a ženke sarkoptesa bušile su ljudsku kožu, ukopavale se unutra i marljivo legle jajašca. Iz jajašaca su se potom rađale larve, koje su kroz tunele u koži gmizale van, i pretvarale se u odrasle crve. A to je strašno svrbjelo.

Ne znam tko mi je uvalio te crviće, nije ni važno. Važno je da sam se noću do krvi češao po bedrima, i da o tome nisam govorio roditeljima, misleći zašto dizati paniku oko običnih prišteva. Ali onda se to preselilo na lice i tu više nisam mogao ništa.

Šta ti je to na licu?, upitala me je majka jedno popodne.

Ništa, rekao sam. Smrzao sam se.

Upravo sam se bio vratio s klizanja. Mi u Dubravi ni­smo imali neko pravo klizalište, već smo klizali po cesti. Sačekate automobil na križanju, zakačite se za stražnji branik i drapate niz zaleđenu ulicu, sve dok vas vozač ne primijeti, ili dok ne naletite na šaht i ne otpadnete. I to smo zvali klizanjem.

Daj da vidim, rekla je majka i zapiljila mi se u lice.

To nije od hladnoće, rekla je. Imaš li još toga po tijelu?

Kimnuo sam.

Gdje?

Tu, počešao sam se po bedrima.

Svrbi?

Da.

Skini se.

Skinuo sam hlače.

Svrab, rekla je. Ne mrdaj od kuće, idem do apoteke.

Već je pala noć, i majka me je namazala nekom smrdljivom kremom, a svu moju odjeću i posteljinu stavila na pranje, kad je u kuću banuo otac. Ušao je tegleći oblak hladnoće za sobom, i jelku u rukama.

Šta je to?, upitala je majka.

A on je nabrao nos i onjušio zrak.

Šta to smrdi?, upitao je.

Mazala sam Ivana kremom protiv svraba.

Zašto?

Zato što je dobio svrab.

O, jebemti. Imaš li i ti svrab?

Majka je odmahnula glavom.

I kako je?, upitao me je.

Sjedio sam na otomanu umotan u plahtu. Bedra i obrazi su me u isti mah svrbjeli i pekli. Smrdio sam po sumpo­ru, tako mora da smrdi sam Vrag. Što zbog užarene kože, što zbog sumpornih para, suze su mi klizile niz obraze i kapale na plahtu.

Dobro, rekao sam.

Tako i treba, rekao je.

Majka je zurila u jelku koju je otac još uvijek držao u ruci.

Šta će ti to?, upitala je.

Šta će mi jelka?!. Pa danas je Badnjak, nije li?

Valjda jest, rekla je majka.

I mislio sam, rekao je otac, možemo i mi jednom okititi jelku. Red je da je i mi jednom okitimo. Šta su ovi pederi bolji od nas, pokazao je na prozor.

Rolete su bile spuštene, a iza njih nalazile su se kuće susjeda, sve kuće u gradu, sve kuće na svijetu u kojima su se u tom trenutku ukućani bavili božićnim jelkama.

Pa dobro, rekla je majka. Ali nemamo nakit za jelku.

Nema veze, okiti je bilo čime.

Nemamo ni postolje. Gdje ćemo je staviti?

Otac je stavio jelku u kut.

Može stajati ovako, rekao je. Bitno je da stoji, jel’da?

Majka je okitila jelku raznobojnim platnenim i papirna­tim vrpcama, a na vrh jelke u mašnu je vezala široku zlatnu vrpcu. Bila je to vrlo lijepa jelka, mora se reći. Njih dvoje su onda sjeli večerati. Slušali su neke šlagere na radiju i šutke jeli. Meni nije bilo do jela, niti ičega sličnog. Sjedio sam na otomanu i izgarao u sumporu.

Što želim reći ovom božićnom pričom? Želim reći da ni­je bilo ama baš nikakve šanse da majka i otac od mene dobiju svrab. U medicinskim priručnicima jasno piše da se infestacije svrabom najčešće prenose osobnim kontaktom di­rektno, a osobni kontakt, ponavljam, u našoj kući nije se njegovao. Želim, dalje, reći da sreća nema nikakve veze s gramatičkim brojem. Tada nas je bilo troje, a svejedno je to bila vrlo tužna noć. Ta božićna noć bila je naš kavez, i svatko je sjedio u svojem kutu, sa svojim crvima, svrabom i sumporom. Želim, konačno, reći da su mi poprilično ne­jasni ljudi koje uhvati panika kad ostanu sami. Pa se onda još ubiju, ili naprave neku sličnu glupost.

Bez veze.

Tamara i ja pokušali smo biti sretni zajedno, i nije nam išlo. Sreća nam se opet počela smiješiti tek kad smo se raz­išli. I zato si, jer smo bili pametni i razišli se na vrijeme, Tamara i ja danas možemo priuštiti malčice zajedničke sreće, ali ne prečesto. Nekoliko dana u godini, otprilike. Ovaj Božić nije jedan od tih dana. Prošli Božić bili smo zajedno, i sve je bilo tip-top, ali u takvim stvarima ne valja pretjerivati. Ne valja ponavljati stare trikove, ne ispadnu uvijek dobro.

Kad smo već kod Božića, ne znam jesu li Atamianovi vjernici i, ako jesu, od koje su fele. Pojma nemam kako te stvari idu kod Armenaca, nisam to Tamaru nikad upi­tao, a ona se nije izjašnjavala, ali je za katolički Božić kod njih uvijek veselo. Ako vas baš zanima, ja nisam dovoljno ozbiljan i nepokolebljiv da vjerujem u nešto. U toj priči o Svevišnjem previše stvari ne štima. Stvoriti nešto od niče­ga! Od praznoga mraka napraviti svemir. Probajte danas uvjeriti porezne činovnike da vam je lova kapnula iz praz­nog neba, pa ćete vidjeti što će vam reći. Jedina stvar koja mi se tu čini mogućom jest ona priča kad razapnu Isusa, a njegov otac ni prstom da bi mrdnuo. To stoji, znam neke takve očeve.

Nepokolebljiv sam, dakle, jedino u svojoj kolebljivosti u vezi s Tvorcem, ali zato cijenim dobre običaje. Tamarin punč i božićni kolač sa suhim grožđicama, ili Adamova pašticada, evo, već mi sline cure. No bez obzira na to, ovaj ću put, kažem, biti sretan samo za svoj račun.

Najprije sam na radiju pronašao neke uzvišene pjesme. Onda sam zamatao poklone za Davida, Tamaru i starog šumara. Pa sam neko vrijeme sjedio i slušao zborove kako pjevaju. Nisam ni trepnuo kad je zazvonilo na vratima.

Jebi se, Igore, snađi se kako znaš.

U drvenu zdjelu stavio sam suhe smokve, dvije kriške jučerašnje pizze, čips i španjolske kapare. Tu kombinaciju sigurno nisu smislile dominikanke iz Bad Wörishofena. Spominjem dobre dominikanke iz Bad Wörishofena jer to daje štih otajstva ovoj noći. Grickao sam božićnu kom­binaciju, pušio veliki Savanski Cvijet i tankirao se pivom.

Nakon svake boce piva suknuo bih čašicu jamajkanskog ruma.

Jako dobro.

Na radiju su zborovi i orkestri i dalje rokali muke, mise, i sve takve stvari, i to je dobro išlo uz cigare, rum i pivo. Ali onda me, negdje oko ponoći, zdrmala tuga, i poželio sam s nekim biti sretan i svoj bližnji. Pa sam nazvao onaj pravi broj. Mali slatki razgovori. Ljubavni sok. Ili: Okreni, ja sam tvoj broj, razumijete o čemu pričam.

Javio se neki poslovno-jebežljiv glas. Ali meni nije bilo do toga da sad pričamo o tome što bismo jedno drugom radili, ili što si upravo radimo, ili gdje bih joj stavio što, ili koliko je tko napaljen, i do takvih stvari. Meni je bilo do relaksacije sasvim druge vrste, pa sam joj predložio da pričamo o nekim običnim stvarima.

Kako to misliš?, upitala je sumnjičavo. O kakvim obič­nim stvarima?

Pa, o tome što si danas radila, predložio sam.

Provela sam cijeli dan na ovom prokletom telefonu, re­kla je, eto što sam radila.

Dobro, rekao sam, onda o tome koji ti se film svidio u zadnje vrijeme, ili o nekoj knjizi koju si pročitala, takve stvari.

Šta je tebi?, rekla je s laganom primjesom panike u gla­su. Šta si ti neki manijak?

Pa je prekinula vezu.

Evo što sam doživio, da me i zadnje kurvetine počnu odjebavati, pomislio sam. Najprije Daničić, onda ova sad… Ali jebeš to. To uopće nije važno. Na koncu konca, kad sve skupa zbrojite i oduzmete, važno je da imate kome zamota­ti dar za Božić. A sve ostalo je, kak se ono veli, pušiona.