Oči | Edo Popović

37.

Ne znam, rekao sam potišteno, ali osjećam se kao da mi je netko ogulio kožu i sad unutra prodiru sve te stvari izvana.

To je odlična vijest, rekla je Tamara.

U ovom trenutku?, užasnuo sam se. Ti ne znaš što govoriš.

Za tebe nijedan trenutak nije pravi, rekla je.

Dođavola, rekao sam, kako možeš tako nešto reći?

Fino, mogu, rekla je Tamara mirno.

Tamara uopće ne shvaća ozbiljnost situacije. Ona ne zna kako je to ostati iznenada bez kože, na brisanom prostoru, pružen na dlanu neprijateljskoj artiljeriji i pješacima.

Znaš li ti uopće što mi je napravio taj čovjek?, upitao sam.

Što?

Obratio mi se sa sine.

Uuuuu, rekla je Tamara. Užas jedan, kako si to preži­vio?

Nisam tu mogao računati na razumijevanje i podršku, mogao sam to odmah znati.

Noćas sam plakao. Samo je počelo curiti. Ne sjećam se kad sam zadnji put tako curio. Otapao sam se. U jednom trenutku povjerovao sam da ću se istopiti, i osjetio sam strahovito olakšanje. Bio je to dobar osjećaj, nestajati. Ko­načno nešto. No onda sam shvatio da se to samo oklop otapa, pa me uhvatila panika.

Čovječe, požalio sam se Igoru, jučer sam bio s ocem.

S tipom koji je napumpao tvoju majku, rekao je gadlji­vo.

Da, rekao sam.

I šta hoće taj?

Ne znam.

Nema veze, rekao je Igor. Što god budala htjela, pošalji ga u božju mater.

Zurio sam obeshrabreno u njega.

Nisi mu valjda nešto obećao?, pogledao me sumnjiča­vo.

Odmahnuo sam glavom.

Šta je onda? Zašto me tako gledaš?

Znaš, rekao sam, nazvao me je sinom.

Oh, zastenjao je Igor, prokleta svinja. Prokleta prljava svinja. Kako ti je to mogao učiniti?

Igor shvaća što sve morate uraditi prije nego što nekoga nazovete sinom. Koliko je tisuća sati rada tu potrebno, ko­liko utrošene love, koliko živaca, ljubavi, nježnosti i ostale bižuterije. Mislim, ne možete hodati uokolo i iz čista mi­ra nazivati ljude svojom djecom. To bi bilo isto kao da ja zovem Davida sinom. Ne radi se to, nije fer, ne.

Mislim da bih trebao razgovarati s njim, rekao sam.

Razgovarati s njim, rekao je Igor. O čemu?

Ne znam, rekao sam. Valjda o onome o čemu bi razgo­varali otac i sin koji se dugo nisu vidjeli, pod uvjetom da su otac i sin, kužiš?

Ne baš, rekao je Igor.

Jebe se tebi, rekao sam, ti imaš roditelje. Uvijek si ih imao.

Zašto misliš da je to neka prednost, rekao je. Pogledaj kakav sam ispao.

Šta ti fali, rekao sam.

I odjedanput je, velim, noćas počelo u mene prodirati. Otac u bolničkom mantilu, ujakovi mršavi prsti kako prinose cigaretu njegovim crnim usnama, majka u onim iznošenim cipelama kako silazi niz stepenice moje zgrade ne usuđujući se okrenuti, vidio sam i mutni sjaj boca sumporne kiseline razbacanih oko grobnice u šumi, či­tava prošlost počela se vrtložiti i obuzimati me. Osjetio sam mučninu. Otrčao sam u vece, kleknuo ispred školjke i gurnuo dva prsta u grlo… Uzalud. Ne možete to povrati­ti. Ljudski organizam napravljen je tako da povraća samo sitnice. Hranu, cugu i takve stvari. Pokvarene starce, po­kvareno djetinjstvo, i uopće pokvarenu prošlost ne može­te povratiti.

Zaboravio sam vam reći da nisam mogao ispuniti ujako­vu želju da prije smrti vidi svoju sestru. Štoviše, nisam znao gdje se nalazi majka, i je li uopće živa. Tražio sam je bio u tom selu, ali tamo je vladao popriličan kaos, jer je nekoliko dana prije toga vojska potjerala bradonje iz zapadne Slavonije. U selu je ostalo dosta seljana, sve je išlo brzo i nisu stigli kidnuti u Bosnu, no nitko nije znao ništa o mojoj majci.

Ništa mi ne znamo, odmahivali su glavom.

Gdje je kuća Pere Leskovca?

Nijemo su me gledali.

Gdje je on?

…

Gdje mu je žena?

…

Je li itko od vas poznavao Mariju Leskovac?

…

Proklete ovce, rekao sam poslije ujaku. Ništa mi nisu htje­li reći.

Ljudi su uplašeni, rekao je.

Ljudi su ovce, rekao sam.

Nekako u isto vrijeme na naslovnim stranicama osvanuo je Majk. Ubijen je iz zasjede, pisalo je. Dobio je rafal iz škorpiona u leđa, i hitac u glavu. Kud baš škorpion, mi­slio sam gledajući službenu policijsku fotografiju mjesta zločina. Bila je tu Majkova biografija u kojoj nije bilo ni riječi o ljubičastoj bundi, Strossmayerovu šetalištu i tulumima s optalidonima i votkom. Samo one svinjari­je iz dosjea. Ispalo je da je sve te godine Majk drukao za zakon. Pisalo je da su ga vrbovali osamdesetih, kad je u Lepoglavi odsluživao dvogodišnju kaznu zatvora. Da je otišao u Njemačku kao suradnik jugoslavenske Službe, a da je od devedeset prve drukao za hrvatsku Službu. I što je najgore, da nije ubijen zbog veza s policijom, jer to nje­govi pajdaši uopće nisu skužili, već da mu je na umu bilo likvidirati šefa južnozagrebačkog klana i zauzeti njegovo mjesto, i da ga je to koštalo glave… I tako dalje, i tako da­lje, sve same gluposti.

Hoću reći, tada sam poput duha prolazio kroz te događaje, ne sudjelujući. Trebale su proteći godine da čujem ujaka kako mi govori da ga nešto čupa iz tijela. Da me dodirne Majkovo mrtvo tijelo u trapericama i majici boje limuna s fotografije u novinama. Ili da osjetim vonj balege u pla­ninskom selu u zapadnoj Slavoniji iz kojeg je odvedena moja majka.