Oči | Edo Popović

4.

Ja ovdje pričam vijugajući, napreskokce, zato jer su zako­ni fizike jači od ljudskih planova, uvijek te nešto skrene s putanje, nema idealnih uvjeta, nismo u laboratoriju. Pogo­tovo kad marširaš unatrag da bi, kako veli doktor Galin, stigao naprijed. Dobro. Uostalom, bolje je ići u bilo kojem smjeru nego stajati.

Sinoć sam opet sanjao morskog psa. Kao, ja sam u nekoj staklenoj kupoli usidrenoj na dnu mora, a on kruži oko mene, gleda me i govori: Moraš se pokrenuti, mali, iziđi iz tog sranja, more je tako veliko.

A ja sam u jednom trenutku stao, onako totalno stao, sle­dio se. U jednoj jedincatoj milisekundi, u onom trenutku kad se napucana lopta zaustavi gore u nekoj točki, i lebdi tamo taj nemjerljivi trenutak, tako sam se i ja, kad je patronažna sestra pokazujući Tamari i meni kako se kupa beba skinula flaster s trbuha našeg sina, i kad sam ugle­dao njegov pupak koji još nije bio zarastao, tako sam se sledio. Nikako nisam mogao odvojiti oči od pupka, sleđen sam zurio, ne shvaćajući da su moje suze ono što kapa po toj još svježoj rani i natapa je, i onda sam se strmoglavio.

Prošlo je otad između tri dana i deset godina, pojma ne­mam, jer strah i zebnja tako sfrču vrijeme da se tu ni Bog ne bi snašao, pod uvjetom da se i on prethodno rasplakao nad ranama svoga sina. Bez obzira na tu vremensku zavr­zlamu, evo me, tu sam, u stanu na drugom katu betonske zgrade na jugu Zagreba, u mentalnoj pukotini između Otomanskog carstva i K.u.K., kako se o Hrvatskoj izvolio izraziti ona munjara Igor.

E, dakle, taj mi već lagano počinje ići na živce. Non-stop se susrećemo na stubištu, jebemti, imam osjećaj da po ci­jeli dan čuči tamo, da samo čeka kad ću naići. I onda mi prepriječi put, dodiruje me rukama, vršcima prstiju uzima rukav moje jakne i gužva ga kao da isprobava kvalitetu materijala, a pritom mi se unosi u lice i sikće iz svojih mra­kova. A onda mi povrh svega jutros pozvoni na vratima.

Imaš li kave?, prošaptao je, gurnuvši mi pod nos svoju facu kao da me hoće poljubiti.

Izbezumio sam se.

Imam, čovječe, kave, naravno da imam kave, tko nema kave u kući.

Izbezumilo me pitanje, šaptanje, blizina njegova lica, i konačno to što mi je banuo na vrata. Nikad to dosad nije učinio.

A hoćeš li mi skuhati kavu?

Nisam se ni snašao, a on se već ubacio u hodnik. Što sam mogao učiniti?

Okej, okej, skuhat ću ti jebenu kavu.

Moji ne vole što pijem kavu, rekao je kad je dobio šalicu nesice. Vele da kava ubija san, a da je meni san jako potre­ban, da će mi on pomoći, a ja, pogledao me je ispod oka i lukavo se nasmiješio, ja već godinama ne spavam, to jest spavam sat-dva dnevno, ne više.

Super, čovječe, promrmljao sam.

Ni pušiti mi ne daju u stanu, izvukao je iz džepa kutiju cigareta. Smijem li?

Ovo je slobodan teritorij, stari, rekao sam i uzeo po­nuđenu cigaretu.

Pušio je one cigarete kupljene negdje u inozemstvu ili na aerodromu. Na kutiji, u crnom pravokutniku koji podsjeća na osmrtnicu i zauzima dvije trećine kutije, ogrom­nim crnim slovima pisalo je – Smoking kills. Bez veze. Koga oni misle uplašiti. Da pušenje ubija? Naravno da pušenje ubija. Ali i žderanje ubija. Trčanje također. Rad, kako tek on ubija! Hodanje ovim ulicama, plaćanje raču­na, sjedenje pred televizorom, seks… Sve ubija, jebemti, i nećemo se sad valjda živcirati zbog toga.

I tako smo neko vrijeme sjedili, srkali kavu i pušili svaki svoju smrt, a onda je Igor progunđao:

Pukotina, duboka pukotina između civilizacija, eto gdje se mi nalazimo.

Ništa nisam rekao. Što se tu, uostalom, moglo reći? Samo sam želio da što brže popije kavu i nestane, a on je zureći u me onim svojim očima nastavio:

Neurociklona je prošla ovuda na putu od Istoka prema Zapadu. To je ruta razvoja ljudske rase, nitko to više ne poriče, stvari su savršeno jasne. Pogledaj ovo: Egipat, Ate­na, Rim…

Nisam se ni pravio da ga slušam. Samo sam pušio i čekao da se ispuca. Njemu je opet, bilo svejedno slušam li ga ja ili ne, samo je pričao. Ubrao bih tu i tamo pokoju riječ, ali to nije bilo dovoljno da sklopim cjelinu. Ako je tu uopće i bilo neke cjeline.

Pa, potrajalo je to prije nego što je konačno stavio toč­ku na tu stvar i otišao. U svakom slučaju, više mi se nije činio egzotičnim primjerkom, kao na početku. Bio je samo još jedna dosadna munjara, kakvi se cijeli život lijepe na mene. Tu bih mogao nešto poduzeti, pomislio sam, uzeti stvar u svoje ruke, jer to baš i nije slučaj za javnu raspravu ili neku ekspertnu grupu, ali što?

Ima jedna woodoo čarolija protiv dosadnog susjeda – uz­meš mrtvu crnu kokoš, baciš je preko njegove kuće i goto­va stvar, ali ta mi se ideja činila malo preradikalnom. Gdje, uostalom, pronaći mrtvu crnu kokoš i kako je zavitlati preko deveterokatnice? Bio je tamo u Dubravi neki tip koji svojem nedjeljnom ručku nije odsijecao glavu nožem ili sjekirom, kao svi normalni ljudi, već bi to obavio ru­kama. Jednom rukom zgrabio bi izbezumljenu kokoš za noge, drugom za glavu, i jednim trzajem sredio stvar… Sa­mo sam htio primijetiti kako je nekad svijet bio jednosta­van, kako je sve bilo poštelano po mjeri žrtvovanih ljudi, kokošiju, božjih sinova i raznih drugih magija, i stvari su nekako klapale, a danas?

Danas je četvrtak, trinaesti, prema Microsoft Outlook ka­lendaru, a unutra nikakve pošte za mene, čak ni onih spamova. No new messages, jebemti, kakav hladan, bešćutan odgovor na sva moja nadanja. Ti gadovi mogli su dolje sta­viti Sorry, no new messages ili nešto slično, to ih ništa ne bi koštalo, no dobro. S druge strane, već dugo ne pišem niko­me, pa zašto bi onda netko pisao meni, ali opet, imaš pravo dobivati poštu, ne. To nije zabranjeno. A onda je u sobu sunuo neki oštar miris. Metalni miris, kao onaj u strojar­skim radionicama, pomiješan miris strugotine i tekućine za galvanizaciju. Otkud sad taj miris? Njušio sam i slušao kako vani netko doziva nekoga. Ne znam u kakvoj je vezi doktor Galin s tom mirisnozvučnom slikom, ali mi je sinu­lo: Jebemti, upravo sam propustio seansu. A Galin je inzistirao na redovnim dolascima, inače sve to ne bi imalo previše smisla, kontinuitet i te stvari.

Oprostite, sipao sam u slušalicu, naprosto mi isparilo, bio mi je tu susjed na kavi i tako, zapričali smo se…

O čemu vi pričate?, hladno me je prekinuo doktor Galin.

O čemu ja pričam?!, začudio sam se. Pa o tome da sam danas trebao doći do vas.

Čuo sam kako je doktor uzdahnuo.

Slušajte, Kalda, rekao je, koga vi vučete za nos? Ima već mjesec dana kako se ne pojavljujete, a sad mi…

Mjesec dana! Kakva je to šala?

Ja se nikad ne šalim, rekao je doktor Galin.

Istina, on se nikad ne šali, glava je ozbiljna stvar i tako dalje.

Pa što sam radio sve to vrijeme?, bio sam iskreno zapre­pašten.

Što ste radili cijeli život?

Dobro pitanje, pomislio sam.