Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

NAPOKON, FELJTON

Javio se Nenad Bakić, odgovorivši mi na mejl kako ga se nije dojmio moj “plebejski kriminal” te da kao takav nemam što tražiti u Varteksovoj kampanji. Pomalo žalim zbog toga, jer doista ne vidim drugog načina da si priskrbim za pošteno odijelo i cipele. Kvragu, šetat ću u opancima do kraja života.

Sreo sam jutros i urednika. Odlučio sam otvori­ti srce i iskreno mu ispričati kakva me je nesreća zatekla s istražnim zatvorom, ali nije imao razu­mijevanja.

— Fiumanski! Sram te može biti. Dok si ti trulio u zatvoru, promet nam je pao za 15%! Što si ti umislio, otkud pada ta tvoja plaća?! Nju treba zaraditi, Livio, a zaradit ćeš ju neprestanim plasiranjem na brzinu sklepanih članaka s privlačnim naslovima, tako da rulja ima na što klikati, a oglašivači šalju novac u redakciju! Može li jednostavnije od toga? — vikao je na mene.

Šutio sam jer nisam imao snage suprotstaviti se, iako sam imao štošta za reći. Ta nevinog su me strpali u zatvor! No taj moj urednik, kako već znate, nema uopće senzibiliteta i pravi je grubijan, pa sam radije izabrao šutjeti.

— Neću ti dati momentalni otkaz isključivo zato što ovi naši futurolozi i kompjuteraši iz firme još nisu do kraja razvili one robote koji će umjesto vas, običnih neradnika i vucibatina, puniti taj portal! Livio, ti naši genijalci razvijaju sistem koji će kom­pjuterski generirati članke o Instagram objavama celebrityja i dramama na estradnoj sceni. Jedva čekam da stigne taj trenutak, svi ćete na ulicu. Završit ćete gladni i bosi, pa pišite te svoje feljtone i filozofirajte po salonima dok ne umrete od bolesti i neimaštine — zvjerski se smijao.

— Ipak, dok ne proradi deep learning sistem koji će sam pisati te članke, smislio sam poštenu kaznu za tebe — nastavio je, nakon što se prethodno gotovo ugušio od smijeha.

— Oduvijek si me maltretirao da želiš pisati oz­biljne tekstove. Tražio si više prostora, veći broj znakova, jer ti si kao ekstra pametan i analitičan. Evo ti sad, pa piši — gurnuo je preda me nekakve isprintane papire.

To me je prilično obradovalo, jer ponadao sam se kako traži da mu isporučim veliku i sveobuhvatnu geopolitičku analizu, nastavno na probleme izme­đu nuklearnih sila Indije i Pakistana.

Proučivši te papire, međutim, shvatio sam kako se radi o člancima s angloamerikanskih tabloida, a koji redom govore nešto o stanovitom Bradleyju Cooperu te onoj manekenki Irini Shayk i Lady Gagi.

— Što da radim s tim informacijama, tko su ovi ljudi? — pogledao sam ga bojažljivo.

— Idiote, prespavao si Oscare u tom zatvoru! Diljem svijeta padaju serveri od uzavrelih klikova na članke o tom ljubavnom trojcu i njihovom ekscesu na dodjeli filmskih nagrada. I zato ćeš mi sada napraviti jedan pregled, pardon, feljton, kako ti to voliš reći, i to na 12 000 znakova! Samo piši, Fiumanski, opusti ruku, hahaha, pa to si oduvijek htio — njegov zločesti smijeh odzvanjao je u mo­jim ušima poput neke vesele, ali sasvim naporne i nerazumljive dječje brojalice.

Sada pokušavam shvatiti koji se to vrag dogo­dio između navedenih ljudi na toj dodjeli Oscara. Mora da je nešto veliko, pa čitav svijet piše o tome! Urednik je zatražio da mu predam taj feljton do 16 sati, a nisam još niti započeo. Ne da mi se pisati o preplaćenim holivudskim zvijezdama.

Natipkat ću mu nekoliko hiljada znakova tih gluposti, takva mi je sudba. Možda o svemu jednom napišem roman kojega nitko neće pročitati.