Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

DRŽAVNA POMOĆ

Jutros sam zorom stigao na posao i odmah se zakačio s urednikom. Naime, planirao sam oti­ći na prosvjed Trećemajaca i radnika Uljanika na Markov trg te donijeti reportažu u ich formi u kojoj ću jasno stati na stranu obespravljenih radnika i siromašnoga naroda, a protiv vlasti, tehnomenadžerske kaste i nesposobnih upravitelja brodogradilišta. Predložio sam uredniku da pored te reportaže donesem i jedan video prilog — više kao kratki dokumentarac — u kojemu ću prika­zati svu patnju gladnih štrajkaša kojima se kasni s isplatom plaća, dok gore spomenuta menadžerska kasta gradi zdanja na obali, e da bi ih u špici se­zone iznajmljivali bogatunima za pet hiljada eura tjedno.

Unatoč mojemu ambicioznom planu i velikoj motivaciji, urednik je imao drugačije ideje za mene.

— Fiumanski, na čemu si ti? Opet mlatiš praznu slamu, unosiš nered u redakciju i glumiš velikog novinara. Naravno da nećeš u ich formi stati na stranu nikakvih radnika, novinarstvo treba biti objektivno. Dosta je bilo škvera i prosvjeda, nismo u šezdesetosmoj! Ajde mi lijepo prepiši 4-5 članaka s Daily Maila i provjeri malo piše li tko od naših poznatih što skandalozno po Twitteru ili Facebooku, pa da i to prenesemo našim čitateljima… Pao nam je promet, znaš što trebaš napraviti. Prepiši nešto o Elonu Musku… već bi ti trebalo biti jasno da ljudi jednostavno obožavaju čitati o njemu i njegovim genijalnim poslovnim potezima! Livio, znaš li ti koliko smo mi novca do sada ulupali u ta glupa brodogradilišta? To je hrpa bezveznjaka koja već godinama uzima naš novac, a ništa ne rade! Za­što bismo o njima pisali? — izderavao se na mene, i nije izgledalo da će tako uskoro stati. Ja sam šutio i piljio u pod.

— Razumiješ li, Fiumanski? Na našem portalu se ne bavimo tim socijalističkim glupostima, već guramo nezavisne poduzetnike koji lansiraju rakete u svemir, ljude s genijalnim planovima i zdravim ambicijama… kao što je, recimo, spomenuti Elon Musk! Napiši mi članak o njemu do 13 sati. Vidi malo gdje je sada onaj njegov svemirski automobil, nešto recikliraj i objavi, ljudi će na to klikati.

Napokon sam smogao snage podići glavu.

— Ali… uredniče, i Musk je dobio…

— Bez “ali”, Fiumanski! Ne ideš na nikakav teren podupirati štrajkaše. Neka odu zaraditi za kruh, ovo je slobodna zemlja i slobodno tržište. Nitko ih ne drži u tom glupom brodogradilištu! Što ne nauče pisati u programskim jezicima, što ne pro­mijene profesiju? Kakva mrtva brodogradnja, Livio, čuješ li ti sebe? Pa ovo je 21. stoljeće, digitalna era, i mi nismo Vikinzi da bismo morali graditi nekakve stupidne brodove!

— Znate, i Musk je dobio pet milijardi dolara…

— Zaradio ih je, Fiumanski! Musk je nezavisni genijalac koji uspješno djeluje na slobodnom tržištu, a ne nekakav nesposobni uhljeb iz Uljanika.

— Hoću reći, dobio je pet milijardi državne pomoći, uredniče… — pokušao sam racionalizirati stvar i pojasniti uredniku da tog Muska ne bi ni posto­jalo da Amerika nije godinama utrpavala dolare u njega i njegove kompanije koje proizvode preskupe solarne panele, zatim nekakve futurističke aute na baterije i rakete koje odu u Svemir da bi se same vratile na Zemlju.

Dakle, slična priča kao i s Uljanikom, ali urednik nije imao razumijevanja za “moje filozofije”, kako on to zna reći.

Sjeo sam razjaren za kompjuter i započeo prepi­sivati nešto o tom futurističkom uhljebu Musku. Međutim, nisam dugo izdržao pa sam ustao sa stolca i opet prišao uredniku. Nije bilo otkucalo ni 10 sati, i pomislio sam kako bi ga vrijedilo još jednom pokušati nagovoriti da ispratimo te pro­svjede na Markovom trgu.

— Uredniče… nemojte se ljutiti. Evo, ne moram pisati ništa u ich formi, ali rado bih ipak otišao na Markov trg s kamerom, pa da snimim jedan video prilog, više kao kratki dokumentarac, u kojemu ću kroz razgovor sa sudionicima prosvjeda portreti­rati te jadne radnike i njihove probleme — stao sam ga uvjeravati.

— Razmislite, molim vas, bit će to atraktivna au­diovizualna roba! Snimat ću taj film iz ruke, kao nekoć Jean Rouch i rani francuski dokumentaristi. Jeste li gledali “Kroniku jednog ljeta” iz ’61? Sja­jan film! To će mi biti referentna točka, a sam ću i režirati te montirati taj prilog. Znate, mislim da sam talentiran, jednom sam u srednjoj školi radio dokumentarac o našem domaru. Ispalo je baš su­per! Evo, rado bih vam pokazao, držim taj film i dalje na kompjuteru — nisam ga htio ostaviti na miru i baš sam inzistirao na ovome, unoseći mu se blago u facu.

— Fiumanski, makni se iz mog privatnog prostora! Film, režija, dokumentarac… O čemu ti bulazniš? Ti misliš da je ovo nekakva filmska škola, Livio, da je ovo praški FAMU? Ludo, ovo je redakcija web tabloida! Poslao sam novinara da snimi je­dan treskavi live prijenos telefonom, kojega ćemo dati našim čitateljima na gledanje u istoj sekundi kada i započne taj nepotrebni prosvjed, ta para­da uhljeba i neradnika. Što da radim s tim tvojim dokumentarcem? Pa dok mi to isporučiš proći će više od 24 sata, tko ima vremena za to? Fiumanski, možeš li se ti napokon uklopiti u novinarstvo 21. stoljeća? — bjesnio je na mene, skrolajući pri­tom po žutim angloamerikanskim medijima, gdje je pronalazio linkove na vijesti koje je zatim preko Facebook messengera prosljeđivao novinarima 21. stoljeća sa zadatkom da ih prepišu te adaptiraju za domaće tržište.

Vratio sam se za kompjuter i nastavio raditi temu o Elonu Musku. Odlučio sam zbrojiti sve državne poticaje koje je uzeo Amerikancima te ga prezen­tirati domaćoj publici kao vrhovnog uhljeba.

Međutim, na kraju mi je urednik srušio taj članak, jer se nije uklapao u njegovu viziju o Elonu Musku i genijalnom slobodnom poduzetništvu. Poslao mi je uskoro link na tekst o onoj nesretnoj Nevenki Bekavac iz “Ljubav je na selu”. Trebalo je prepisati nešto o tome da se odrekla ćevapa s lukom i janjetine, kako bi vratila liniju nakon porođaja.

Učinio sam to, opremivši taj jeftini članak nje­zinim obnaženim fotografijama s neke zabačene plaže u Splitu, i tada je promet na našem tabloidu jednostavno poletio.

— Taaaako jeee, Fiumanski moj, evo vidiš, ovo je dobar posao… Evo nas iznad tri tisuće posjeta — hvalio me urednik, blagonaklono me tapšajući po ramenu.

Izašao sam iz redakcije i zapalio četiri cigarete odjednom.