Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

LOVAC NA OLUJE

Ovo što se dešava vani nije normalno. Nešto je, boga mi, ušlo u ljude s ovim vjetrom. Neka straš­na bolest, infekcija, neki virus koji sve razbija, širi se bez kontrole i zbog kojega će uskoro zatvoriti grad u karantenu.

Ljudi su u panici.

Ne brine ih, međutim, polomljeno drvo ili odnese­ni limeni krov jeftinog kvartovskog kioska.

Jutros sam vidio čovjeka kako izvan sebe juri u rikverc Jurišićevom ulicom prema Jelačićevom trgu. Vozio je crnog Passata tramvajskom prugom brzinom od barem 70 kilometara na sat, vješto izbjegavajući tramvaje i pješake, dok se na koncu nije punom silinom zakucao u zid na uglu Praške i Trga. Nevjerojatno, ali nije bilo ozlijeđenih. Sreća, Božja providnost, što li je to bilo? Ja ne znam.

Požurio sam vidjeti o čemu se radi, a kada sam se približio slupanom vozilu iz kojega je sukljao dim, za upravljačem me dočekao Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku. Vampirski se, nekako drogirano smijuljio; primijetio sam da mi pokazuje svoje očnjake i tako mi prijeti. Izgledao je zaraženo.

Nije me to uplašilo. Uostalom, ja poznajem Hasanbegovića s nekih simpozija u Islamskom centru u Zagrebu, gdje sam odlazio godinama ranije, dok sam bario jednu doktorandicu etnologije i kulturne antropologije. Bila je zgodna, strastvena u izlaganju, a sviđala mi se, mislim, oko nepuna četi­ri mjeseca. Na kraju je puklo jer je previše zabrijala na znanost, normalan život, citatnost u stručnim časopisima… Kao, htjela je uštedjeti i nešto novca, skrasiti se konačno.

Jednostavno nisam mogao podnijeti takve gluposti.

— Što to radiš, luđače jedan? — obratio sam se Zlatku.

— Vozim nas punom brzinom nazad u četrdeset i prvu godinu! Livio, želim putovati u prošlost. Dosta mi je novog milenija, tehnološke revolucije i fiksacije na nogomet, znanost, Eurosong i kvazi-ujedinjenu Europu. Želim živjeti u nekoj drugoj eri, u eri stvaranja novog svijeta! Posljednjih dana me prati intenzivan osjećaj kako sam rođen daleko iza svojeg doba, ne mogu više to izdržati…

Uskoro se ondje pojavila i stranačka kolegica mu Bruna Esih, zaogrnuta nekakvom čudnom za­stavom koja mi je izgledala kao da je, odnesena orkanom, doletjela ravno s dubrovačkog seta Igri Prijestolja. Ona je, međutim, tvrdila kako se radi o povijesnoj zastavi pod kojom su drevni Hrvati u stoljeću sedmom prvi puta ugledali more.

Nisam htio to problematizirati. Fokusirao sam se radije na taj strašan virus, na tu infekciju koja gazi sve pred sobom i zbog koje ljudi bjesne.

Kolegica Esih je herojski izvukla Hasanbegovića iz sada već gorućeg automobila i stala ga je majčinski kuditi. Vjetar je u pozadini hukao, lomeći sve pred sobom, dok su ljudi bezglavo i u nevjerici tumarali uokolo, onako kako se već događa nakon velikih ka­tastrofa. Bila je to sjajna scena, naizgled historijska, jedna od onih koje bi mogle ostati duboko ukorijenje­ne u memoriji naroda. Zatim je slavodobitno izrekla nekoliko rečenica Andriji Jarku u kameru (vojnički je vikala, boreći se s uraganom), fotografirala se za štampu i odvukla Zlatka prema stranačkim prosto­rijama. I ja sam bio otišao dalje.

Pedesetak metara od te apokaliptične scene, susreo sam nekakve zelene aktiviste. Krampom su razva­ljivali one ploče na Trgu, dobacivši mi kako imaju u planu tu zasaditi magnolije.

— Izrast će velebno, Livio, bit će veće od kipa bana Jelačića! — rekoše mi odvažno.

Telefonom ih je snimao Ivan Pernar, a uskoro se po­javila i policija. Nakon kraće prepirke i Pernarovih predavanja o demokraciji, svi su odlučili polijegati te pružiti pasivni otpor (kramp, aktivisti, Pernar), a no­vaci na obuci su ih jedvice podigli i utrpali u maricu.

U čudu sam nastavio hodati gradom, pokušavaju­ći proniknuti u ovu infekciju. Srećom sam jutros nazvao urednika i rekao mu da me ne očekuje u re­dakciji, jer se nešto slabo osjećam.

Istina je, međutim, da sam odlučio postati lovac na oluje. Planirao sam usnimiti nekoliko atraktivnih kadrova razorne zagrebačke bure, postaviti ih na Youtube, pokupiti slavu i klikove, a zatim nastavi­ti putovati svijetom i snimati uragane. Preselit ću u Aleju tornada u središnju Ameriku i družiti se sa celebrity-meteorolozima. Priuštit ću si i bolesni, blindirani pick-up kojega ću strahovito opremiti i kojime ću loviti najluđe orkane današnjice. Moje emisije sa snažnim autorskim pečatom bit će vrlo gledane, streamat će se na Netflixu, a upisat će me i u knjige slavnih. Ako poživi, o meni će dokumentarac snimiti veliki Werner Herzog.

Takav je, dakle, bio moj plan. Ali, umjesto bri­ljantnih kadrova stabala koja padaju na skupe automobile i uništavaju ih, umjesto letećih krovo­va koje vjetar odnosi preko ulice, umjesto ljudi koji s kišobranom u ruci lelujaju zrakom poput Mary Poppins — dobio sam suludu vožnju u rikverc, Pernara, kramp i aktiviste. Dobio sam ljude zaražene nekim čudnim virusom i nespokoj u grudima.

Srećom, jedna od ljubavnica mi je medicinska se­stra pa sam otišao i do nje, tako da mi dadne masku za lice. Ne želim da infekcija nošena vjetrom prijeđe i na mene.

Sada i dalje hodam gradom, zamaskiran kao Kinez. Vjetar raznosi sve pred sobom, a virusne bolesti ula­ze u ljude i šire se prema jugu.

Dobro pozatvarajte škure, ljudi. Tko zna što će biti s nama.