Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

POREZ NA ROBOTE

Sreo jutros grupicu od sedam-osam robota na kri­žanju Draškovićeve i ulice kneza Mislava. Izgledali su vrlo uplašeni, neprestance se ogledavajući oko sebe. Sa sobom su vukli tek najpotrebnije stvari: rezervne baterije i punjače, matične ploče, zamjen­ske LCD ekrane. Bokci, tumarali su nekako krivo isprogramirani, doimali su se kao da bježe već tjed­nima i sve su im funkcije teško poremećene.

Možda će zvučati nekorektno, ali nalikovali su mi na migrante, samo na baterije.

Bilo ih je svakakvih. Vidio sam Bendera iz Futurame, humanoidne robote poput onog C-3PO-a iz Star Warsa, zatim nekakve puzajuće heksapode koji su me podsjetili na kukce, a jedan je robot ko­račao otkinute mehaničke ruke koja mu je, jadniku, visjela tek na jednoj žici. Taj je baterijski bogalj, učinilo mi se, bio vođa ove rastrojene STEM fa­lange.

Za njima je trčkarala gomila osnovnoškolaca, pred­vođena onim Indexovim kolumnistom Goranom Vojkovićem. Naslikavali su te jadne robote kao kakvu atrakciju. Bilo je tu toliko cike, graje i baterijskog zanosa da sam umalo bio oglušio. Prišao sam Vojkoviću.

— Gorane, što naslikavaš ove jadne robote, kao ka­kve zvijeri? Daj im štogod jesti!

Vojković mi je započeo razlagati kako brižno prati te robote još otkako su Bojan Glavašević i Dalija Orešković kroz novine razglasili da će ih oporeziva­ti. Prema njegovim riječima, taman su bili na putu za Varteksovu tvornicu, gdje su se htjeli zaposliti ne bi li doprinijeli senzacionalnoj Bakićevoj transformaciji te propale tvrtke. Navodno su upravo na njegov poziv krenuli u Hrvatsku pješke, autoputom, i to iz nekakvog STEM centra u Berlinu. Nakon nekoliko tjedana tog križnog puta dočekao ih je, međutim, taj nesretni START-ov manifest, zbog kojega su bili primorani dati se u bijeg.

— Zamisli ti te reakcionare iz START-a! — obratio mi se uzrujani Vojković. — Stat ću ja tim divljacima na rep! Livio, foto­grafiram ovu jadnu, neželjenu robotsku nejač već danima, a kada skupim svu dokumentaciju, odnijet ću je Pučkom pravobranitelju, pa neka se malo pozabavi time. Ovo je egzodus, Fiumanski, sramotni egzodus! Gdje li će, što li će ovi nesretni roboti, to nitko ne zna — jadao mi se.

Priznajem, bila je to dirljiva scena. Često sam ci­ničan prema baterijskim romobilima, robotskoj radnoj snazi, raznim gadgetima i svemu ostalome što dolazi s futurizmom, ali slomio sam se nad Vojkovićevim jadikovkama. Možda ljudska i robotska vrsta doista mogu zajedno funkcionirati, možda nam budućnost neće donijeti samosvojnu umjet­nu inteligenciju: robote koji će nas nadići, poraziti i pretvoriti u robove!

Tko zna gdje su sad ti nesretni roboti-migranti. Nadam se da ih je netko primio k sebi doma, oči­stio im monitore i napunio baterije. Zagrepčani znaju biti fini i uljuđeni.

Samo da ih nije privela policija. Ti Božinovićevi batinaši ne znaju ni s ljudima! Žao mi je sada što nisam upozorio te jadne robote da se klone Funka, Petrinjske, Heinzelove… Nadam se da se Goran toga sjetio.

A sada ću mu i pisati na Facebook. Pogledat ću te njegove fotografije i predložiti uredniku da o svemu napišem jedan veliki feature za naš portal. Nazvat ću i Daliju Orešković te Bojana Glavaševića da mi prokomentiraju situaciju. Osjećam da bi to mogla ispasti jedna lijepa i dirljiva, društveno odgovorna tema.