Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

PROZAK

Slomljen sam.

I dalje nisam na listi užih finalista za onaj književ­ni natječaj Prozak. Pomno pratim njihove stranice svakoga dana, ali nikako da se pojavi i moje ime. Jutros sam tim povodom uredniku Kruni Lokotaru poslao ogorčeno pismo na kućnu adresu, napisavši kako sam razočaran radom njegovog žirija.

— Ostavit ću se pisanja, Kruno — najavio sam mu na kraju te rukom našvrljane poruke.

Neću se, naravno, ostaviti pisanja. Ali, razmiš­ljam se ostaviti pripovijedanja ovih cirkusantskih avantura te se okrenuti ispisivanju paragrafa o neuzvraćenoj ljubavi, ili tako nešto. Pisat ću vrlo seriozne i depresivne priče, posvetiti se obiteljskom romanu. Možda da napišem koji redak o ratu, o tegobama posttranzicijskog društva? To uvijek pro­lazi! Nastavim li na ovaj način glumatati klauna, neću nikada osvojiti nikakvu nagradu. Ne osvojim li, pak, nagradu, neću se nikada maknuti s ovog treš portala i nitko mi neće prevesti knjigu.

Želim postati književna zvijezda, želim da netko dramatizira ove moje pisanije! Tako ću se upisati u vječnost, pa čak i ako propadne ovaj amerikanski projekt Facebook.

S druge strane, osjećam obvezu prema vama, čita­teljima ove bijedne stranice. Možda nagrade i nisu toliko bitne, možda mi je zapisano u zvijezdama da zauvijek ostanem siromah koji objavljuje na društvenim mrežama.

Bez vas, ja sam ništa. Vaša pozornost me osnažuje na isti onaj način na koji majčino mlijeko podiže nemoćno novorođenče.

Skupa ćemo rasti, prijatelji. A kada budemo sasvim veliki, organizirat ćemo i književnu nagradu Livija Fiumanskog, koju će odmah poduprijeti predsjed­nica republike, HAZU, brojne multinacionalke te razni zapaženi građani.

Tada ćemo ponuditi i Lokotaru da za velik novac na otvaranju manifestacije pročita to moje nesret­no pismo. Neka podsjeti narod na činjenicu da me zatajio!

Idem sada opet rifrešati Prozakovu stranicu, da vidim jesu li me već izabrali.