Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

MITSKA LAVANDINA ŠUMA

Evo me nazad na Braču. Uzeo sam godišnji odmor, kupio lanenu košulju i panama šešir, a sada već dani­ma berem lavandu, i to tako silovitim tempom da su mi ruke poljubičastile. Pogrbljen sam kao starica, nije ovo lak posao. Odlučio sam, međutim, odraditi ovdje četiri tjedna, a zatim pokrenuti biznis sa štandovima. Prodavat ću krunice, satenske gaće i plastične pišto­lje po malim dalmatinskim mjestima i svetištima te ću napokon zaraditi svoj prvi milijun. Ako je mogao ministar Lovro Kuščević, ne vidim razloga zašto ne bi uspio i Fiumanski!

Ovdje je, inače, ludilo teško. Ljudi i dalje pristižu na Brač sa svih strana svijeta, sve kako bi ostvarili “hrvat­ski san” i napokon si priskrbili bogatstvo. Nakon što je ministar Lovro Kušćević obznanio na N1 televiziji kako se obogatio kao šeik upravo na lavandi, ljudi su se jednostavno raspametili. Na otoku već sada živi nekoliko tisuća berača, pa su počele i međusobne ka­vge i previranja. Nadam se kako neće tko poginuti u stampedu radnika koji prvom zorom mile ka nepre­glednim poljima lavande, međusobno se nadmećući za poziciju. Infrastruktura za toliko radne snage ne postoji. Nema vode, sanitarija i hrane, pa nesretni berači destiliraju more i jedu travu te morske alge. Baš jučer sam nekim Arapima kuhao kamenu juhu; ostali su očarani kulinarskom lakoćom Fiumanskog, pa smo razmijenili i nekoliko recepta.

Stvari ovdje kako-tako za sada funkcioniraju, ali bojim se što će biti za nekoliko tjedana kada se utrostruči broj berača lavande. I cijena će joj pasti; već sad je izvjesno kako se nećemo baš svi obogatiti od ovog posla. Bože, valjda neće biti nereda!

Čujem kako je ministar policije Davor Božinović, promatrajući dalekozorom s uzvisine horde stranaca koji pristižu na Brač na vrlo domišljate načine, između ostalog i na splavima te u sport­skim kanuima, svome ađutantu kratko dobacio:

— Pusti ih, netko mora i brati lavandu!

Ne razumijem, ipak, zašto nitko o svemu ovome ne piše. Zvao sam urednika da napravim neki live s lica mjesta, napišem reportažu, ali glatko me otkantao. Netko pokušava zataškati ovu migrantsko-poduzetničku krizu na Braču, a sezona je ugrožena. Nema više niti slobodnih kreveta; berači spavaju i na brodicama, po stajama, a mnogi kam­piraju na otvorenome. Sve ovo, bogami, podsjeća na Zlatnu groznicu u svojim najboljim danima.

U međuvremenu se među ljudima proširio i glas o mitskoj Lavandinoj šumi, navodno smještenoj u zaleđu nekakve skrivene bračke uvale do koje je nemoguće doći. Koliko čujem, tamo lavanda ra­ste i do pet metara u visinu, a njezine stabljike su promjera brezinog drveta. Iz njih, govore mi, curi nezaustavljivo raritetna lavandina smola. Nju se, pak, na crnom tržištu dade dobrano naplatiti, a cijena decilitra smole, koliko čujem po pričama, postiže onu rabljenog automobila srednje klase.

I sam tražim tu šumu. Bosonog i gladan bauljam po bračkim škrapama, nadajući se kako ću pronaći svoju zlatnu žilu i riješiti si egzistencijalno pitanje. Doživljavam i priviđenja, vjerojatno od žeđi i pohlepe, pa sam maločas krajnjim snagama potrčao prema jednoj zaravni, misleći kako sam napokon pronašao Šumu. Približivši se, shvatio sam kako se radi tek o običnom korovu i dehidriranim, sušnim plodovima kupine. Protrljao sam oči, okrijepio se tim bobicama i sada nastavljam dalje tragati.

Možda ovo bude moj dan.