Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

KA JUGU

Ukrao sam Rimčev baterijski bicikl onu večer u Meštrovićevom paviljonu, tijekom samog predstavljanja tih futurističkih sprava. Nemam pojma zašto nitko o tome ne piše.

Krenuo sam ka jugu. Dosta mi je svega. Bicikl mi mjeri otkucaje srca i pazi na moje zdravlje. Napokon se osjećam siguran, stručno nadgledavan. Već dugo nitko nije ovoliko brinuo o meni.

Zadržat ću se, možda, u Splitu. Pokucat ću na vrata redakcije Slobodne Dalmacije i upitati ih trebaju li usluge raznosača novina.

Na ovom tabloidu me ionako nitko ne voli. Nitko da pokaže senzibilitet za moje artističke pretenzije i mjenjanje paradigme.

Ovako ću se približiti printu, tamo je možda osta­lo poštenih ljudi. Dopustit će mi da raznosim štampu po Splitu s tim futurističkim biciklom, a kada pridobijem njihovo povjerenje, natjerat ću ih da mi daju prostora da ispisujem etnografske reportaže na desetak kartica, kao nekada Momo Popadić.

Oh, kako li će dobro biti krčiti zabite makadame Zagore, jašući tu senzacionalnu Rimčevu raketu!

Samo da me nitko od Splićana ne zatuče i ne baci s rive, kao što su učinili onom beogradskom vaterpolistu o kojem sam izvijestio nekidan. Val­jda ljudi neće saznati za moje srpsko porijeklo.

Srećom mi je pronicljiva majka podarila talijansko ime.