Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

THE FUTURE IS HERE

Jutros me pred redakcijom dočekao Oleg Maštruko, i to u onoj nabrijanoj Tesli X. Urednik me iznenadio ranom zorom i božanska svjetlost mi je ozarila lice, čim sam saznao da odlazim na teren napraviti reportažu.

Trebalo je usnimiti baterijske beduine Maštruka i Sašu Cvetojevića te napisati koju riječ o njihovom naumu da prijeđu Saharu električnim automobilom, u sklopu nekakvog Bamako relija, što dođe amater­ska interkontinentalna utrka za bogatašku klasu s viškom vremena i love, u kojoj bih se uskoro volio i sam zateći. Izvještavao sam već o tim poduzetnič­kim magovima i prokazivačima uhljeba, prenosio po naredbi urednika njihove Facebook statuse, pa me je radovalo što ću ih napokon i osobno upoznati.

— Auuu, Oleže, brutalna pila — rekoh mu po ulasku u automobil. Sjedio je za volanom sav u lanu, valjda misleći da je već u Africi. Na glavi je nosio safari še­šir, a iza na sjedištu bila je lovačka puška.

— Ej, ajd’ razguli s vokativom, zvuči idiotski. I pila je Cvetkova — obratio mi se.

Započeo sam raspravu o diskutabilnosti upotrebe vokativa u njegovu slučaju. Tesla je potiho klizala Ze­lenim valom, Oleg je filmski zaobilazio automobile, a ja sam mu naširoko objašnjavao kako obožavam vo­kativ jer je tako unikatan, specifičan za naše jezike…

Nije izgledao zainteresirano. Poskakivao je na sje­dištu kao da se vozi preko pustinjskih dina, a ne po ravnoj cesti. Osvrtao se oko sebe, a svako toliko bi uzimao pušku sa zadnjeg sjedišta i ciljao u prazno, kroz prozor… Na semaforima je nasumično prijetio ljudima u jeftinim automobilima. Ja sam totalno bio protrnuo.

— Mentalni trening, vizualizacija — rekao mi je, pa nastavio pričati o afričkoj divljini i opasnostima.

Išli smo po Cvetojevića koji je upravo bio na frizuri kod Nene, tamo na uglu Bauerove i Martićeve, gdje se već decenijama šišaju uglednici. Izašao je ured­ne frizure i u svečanom satenskom odijelu, odmah sam ga zamislio znojavog u zabačenom afričkom seocu. Prepustio sam mu mjesto na prednjem sje­dištu, tako da ne remetim njihovu neoliberalnu simbiozu. Smjestio sam se iza s puškom.

— Ohooo, novinar — reče mi, pa započne odmah nekakvu priču o biznisu. Spominjao je ulaganja, fleksibilnost, efikasnost… takve stvari uglavnom. Odvratio sam kako me to i ne interesira pretjerano, kako se bavim višekratnim iščitavanjem kapitalnih djela, analizom moderne ruske književnosti.

— I? Koliko zaradiš od toga, gdje se to može pro­dati? — upitao me je podignute obrve. Prije negoli sam i krenuo odgovarati na ovo pitanje, vidio sam kako gura glavu kroz otvoren prozor automobila.

— THE FUUTUREEEEE IS HEEEREE! — derao se na sav glas dok sam mu spominjao nešto o Čehovu, Turgenjevu, Tolstoju. Ljudi su se za nama okretali, Tesla je i dalje potiho klizila, a Maštruko je poskakivao za volanom. Vidjelo se da je mentalno u Senegalu, Gambiji… svakako ne u Zagrebu.

Cvetojević je najzad ubacio glavu u automobil. Okrenuo se i prijekorno me upitao jesam li uložio u njihovu crowdfunding kampanju, kojom su si po­mogli financirati taj fensi reli.

Ispričao sam se jer nisam. Objasnio sam mu kako sam stara duša koja se ne zna koristiti internet bankarstvom.

— Ne znam niti razliku između tekućeg i žiro raču­na — požalio sam se i upitao mogu li mu ostaviti nekoliko kuna na licu mjesta, pa da i ja postanem sudionik njihove baterijske kampanje, podržavatelj budućnosti. Ništa mi nije odvratio.

Stali smo na Langiću, na benzinskoj crpki.

— Dečki, vi se šalite? — upitao sam ih.

Maštruko je otvorio bunker Tesle. Unutra sam vi­dio poluraspadnuti strujni generator, sav zamrljan dizelom. Masnoće je bilo posvuda, a otišlo je i na skupocjen Teslin tapison. Zapuhnuo me miris naftne industrije.

Okrenuo sam se i ugledao Cvetojevića, ambasadora budućnosti i litij-ionskih baterija, kako nemilosrd­no toči dizel u dvolitrene coca-coline boce i trpa ih u auto. Maštruko je sav unezvijeren istovremeno kružio oko auta s puškom i stražario; valjda je zabrijao da je ovo Mogadišu, a ne Langić.

— Mali nam je problem što velik komad Afrike i nije baš elektrificiran, ne možemo se osloniti na afričku strujnu infrastrukturu. Morat ćemo puniti baterije automobila i preko generatora — pravdao mi se Cvetojević dok je halapljivo točio dizel u boce. Sve mu je curilo uokolo.

— The future is here, bratiću — odvratio sam mu.

Sinulo mi je u momentu kako se i ja, unatoč sveop­ćoj informatičkoj nepismenosti, mogu uključiti u ovu crowdfunding kampanju. Izvadio sam iz torbe tri unučića s votkom, rastočio sebi i avanturistima pa smo popili naiskap. Utrpao sam zatim u njih dizela za četiri kune i predao bočice Maštruku.

— Nemoj se zeznut i popit, Olež… ovaj Oleg!

Cvetojević se napokon vratio u automobil, platio je valjda šest hiljada kuna dizela. Tesla je smrdjela po nafti neviđeno, i dvolitrene boce su bile posvu­da — nisam više imao gdje sjesti.

Nagovorili su me da nastavimo intervju u onom pozerskom Johann Francku i zaputio sam se dole pješke.

Kraj mene je tiho proklizala Tesla. Spokoj dana izno­va je poremetio Cvetojević, čija je uređena glava opet provirila iz automobila:

— THE FUTUUUUREEE IS HEEEREE!