Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

LJEPLJIVA TRAKA

Upravo sam sreo onog žurnalistu Hrvoja Krešića na uglu Draškovićeve i Đorđićeve ulice. Sjedio je u jednoj birtijetini, naime, gdje sam se i ja sklo­nio kako bih zamotao sebi džoint nakon napornog dana unošenja laži u tabloid. Izgledao je sav snuž­den, nekako skutren u tom jeftinom, plastičnom stolcu kvartovske birtijetine; nije to bio onaj do­brohotni div kakvoga se sjećam s televizije.

Ne poznajem čovjeka uopće, ali to me nije spriječilo da mu istoga časa priđem i krenem ga maltretirati.

— Krešiću, dragi! — obratio sam mu se glasom čo­vjeka koji ga poznaje iz najranijeg djetinjstva. — Nisam znao da si takav skandalist!

Dakako, referirao sam se na njegovo današnje uno­šenje našoj lijepoj, najljepšoj predsjednici u lice. Hrvoje mi se jedva obratio od tuge.

— Htjeli su mi ga uzeti, siledžije! — procijedio je kroz zube, pokazavši mi svoj reporterski mikrofon kojega je daktejpom zalijepio za lijevi dlan. Šaka mu se nemilo crvenila i grčila pod silinom ljeplji­ve trake koju je, barem mi se tako učinilo, čitavu potrošio na ovaj pothvat.

— Vidio sam sve, bratiću, urednik mi je odmah na­ložio da taj videosnimak plasiram na naš tabloid pod nekim atraktivnim naslovom. Ti si zvijezda dana! Promet nam je išao užasno dok nismo objavili taj nemili incident — rekao sam mu.

Krešić je i dalje potiho jecao. Mahnito listajući svoj studentski Index (jednom rukom, bilo ga je smješno gledati), obrazlagao mi je kako se on nije unosio u lice predsjednici.

— Znam da je tako ispalo. Više nikada neću dobiti ekskluzivni intervju s nekim visoko rangiranim političarem. Livio, ti si vidio, ona mi je otela mikrofon, i zato sam bio primoran približiti se njezinom licu, ući u predsjedničin privatni prostor… Znaš, bio sam joj toliko blizu da sam jasno mogao vidjeti te plas­tične trepavice koje je spominjala Dalija Orešković — govorio je tugaljivo, ali s dozom elegancije, repor­ter Nl televizije, pokušavajući mi pritom pokazati nešto iz svog studentskog Indexa.

— Evo, vidi… Ja sam slušao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu onaj kolegij o tome kako razgovarati s predsjednicom. Uvijek sam bio dobar đak, bez ijednog neopravdanog sata. Pomno sam pratio i taj kolegij, ali kako se sjećam, tamo nije bilo reče­no što učiniti u ovakvim izvanrednim okolnostima. Fiumanski, čak sam ocijenjen peticom na tom velevažnom kolegiju — briznuo je u plač.

— Krešiću, čovječe — obratio sam mu se zaštitnički. — Ništa ne brini, sve smo vidjeli. Pa nisi ti kriv! Naša predsjednica, čini se, ima fiksaciju na falusoidne oblike. Sjećaš se, počelo je s ljubljenjem pobjedničkog pehara na onom nogometnom prvenstvu kojega nismo osvojili, a ovo je samo lo­gičan nastavak… Fiksacija, dragi Krešiću! Zato se tako vatreno dohvatila tvojega mikrofona — poja­snio sam mu manirom iskusnog psihoanalitičara, istovremeno se hvatajući za međunožje.

— Dobri moj Hrvoje, budi zahvalan da predsjed­nica nije dohvatila što drugo — smijuljio sam se vragolasto svojoj fori kojom sam, napokon, iz­njedrio smiješak na lice sada opet gorostasnog Krešića. Srećom, skinuo je i taj oblijepljeni mi­krofon s dlana u pravi čas, jer pomislio sam već kako ću ga morati voditi na Traumatologiju da mu odrežu šaku.

Izašli smo iz birtije i zapalili džoint kojega sam usput bio smotao, neprekidno bacajući fore jedan drugome i otimajući se za taj smotuljak, na sličan način na koji je naša lijepa, najljepša predsjednica njemu pokušala oteti mikrofon.

— Livio, frende — prekinuo me onim paf-paf gla­som koji nastane kad čovjek duboko potegne dim u pluća.

— Tek sad kužim kako je i džoint falusoidnog oblika — pogledao me znakovito, dobro se prije zagledavši u smotuljak pa je ispuhao dugački dim.

— Bježmo odavde prije nego naleti predsjednica!