Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

POSLJEDNJA KARTA

Propao mi je prosvjed pred Ministarstvom okoliša, nitko se nije pojavio. Mediji mi nisu povjerovali u laži o napadu ministrice Divjak i nitko me još nije pozvao da napiše veliku ispovijest Livija Fiumanskog. Nikada neću izgraditi tu nesretnu splav i njome proputovati svijet!

Odlučio sam stoga zaigrati na posljednju kartu: isprintat ću ove tekstove i razaslati ih na adre­se najvažnijih domaćih izdavača. Možda postanu bestseller! Dosta mi je više siromašnog života, tabloidnih laži i mog netalentiranog urednika. Dosta mi je i mutnih kombinacija s Vladom, ja jednostavno nisam stvoren za to.

Ostaju mi, ako ništa, ovi jeftini tekstovi o kojima će, kada postanu hit, lamentirati urednici i upra­ve raznih medijskih kuća. Zgražat će se pritom, trubeći na sve strane kako je Fiumanski lažac, hu­lja i nepouzdano spadalo, i kako ovo nije prava slika medija.

Neka ih!

A kritičari?

Hoće li me i oni, jadnoga, napadati? Hoće li se rugati mom stilu i rečenici, zlobno tumačeći ove tekstove suviše referencijalnima da bi ikada bili prihvaćeni kao punokrvna književnost? Već ih vi­dim kako prozivaju moju literaturu nedoraslom i površnom, optužujući me za nemoralno parazitiranje na likovima iz tzv. pravog života, kao da sam sve ove zgode ovdje izmislio i kao da literatura nije — pravi život?

Bože, hoće li mi zbog ovoga i suditi? Hoće li me ra­zni velikodostojnici, reformatori i pošteni građani koji se spominju ovdje optuživati za povredu časti i ugleda, povlačiti me po sudovima i cipelariti, kao da sam kakva konjokradica, nitkov i probisvijet, a ne bezopasni pisac koji je, uvijek igrom neobičnog slučaja, ukrstio s njima puteve, da bi doživljaje za­pisao u svoj nebitni dnevnik?

Ali, tko zna, možda će i mene netko pozvati da obranim svoju poziciju i progovorim o ovim isti­nitim pričama s bine kakvog cijenjenog kazališta. Jedva čekam gostovati na književnim večerima, a kada me ovi zapisi proslave, konačno ću dobiti i kolumnu u dnevnim novinama, pa ću ispisivati svoje cirkuske retke pred čitavom javnošću. Učlanit ću se i u Društvo pisaca te ostvariti pogodnosti u onoj birtiji “Pod starim krovovima”, gdje ću napo­kon piti rakiju za pet kuna, a brojne obožavateljice opsjedat će me svojim dodirima, kao i milodarima zbog kojih ću poživjeti još neko vrijeme.

Posjećivat ću i književne rezidencije, pisati uvod­nike mlađim kolegama i popovati uokolo o stanju suvremene domaće književnosti. Konačno će me pozvati i u “Otvoreno”, gdje ću se prvo sukobiti sa Slobodanom Prosperovom Novakom vezano uz pitanje školske lektire, a zatim ga javno pozvati da napiše nešto o prozi Fiumanskog i smjesti ga u okvire hrvatske književne povijesti.

Ovaj tabloid će preživjeti i bez mene i mojih laži. Jednom kada postanem rado viđen i prevođen pisac, neću imati vremena za pisati o Kolindinim pjevačkim nastupima ili dekolteu Kirsten Dunst. Jedina poveznica koju ću tada imati s tabloidnim novinarstvom jest moj cijenjeni komentar na fotografiju koja se pojavila nakon subotnje špice, a na kojoj sam uhvaćen u prisnom razgovoru s jednom mladom i koketnom glumicom koja igra naslovnu ulogu moje naširoko hvaljene i izvođene drame.

— Gospodine Fiumanski, jeste li vaš nagrađivani dramski tekst posvetili crvenokosoj dami s kojom ste uhvaćeni ovog vikenda dok ste ležerno ispijali Aperol Spritz na Cvjetnome trgu? — upitat će me mlada i neiskusna tabloidna novinarka na praksi.

— Nisam, mila, možeš li vjerovati? Ali, tako se dogodilo, što da sad radim. Slab sam na likove iz svojih književnih djela! No, vidi, Fiumanski ima pitanje za tebe. Dobro me saslušaj, izvadi olovku. Prethodi li, skoncentriraj se, život drami, ili drama životu? — reći ću i ostaviti je zabezeknutom na drugoj strani linije, pa će se morati dobro namučiti da napiše taj svoj tabloidni uradak.

Oh, kakav li će to život biti!

I zato vas, dragi čitatelji, molim da ostavite u ko­mentarima mišljenja na temu. Napišite zašto bi trebalo ukoričiti ova slova i retke, a vaše ću upise priložiti uz dokumentaciju za izdavače.

Do korica te knjige možemo jedino zajedno.