Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

PISMO PREPORUKE

Ja sam spremao Katarinu Kitarović za Harvard. Radili smo mnogo na pisanju i skupa smo prola­zili opus Mire Gavrana, a Katarina je s posebnom pažnjom pratila što imam za reći o esejistici velikog Radovana Ivšića. Hodali bi nas dvoje pantovčanskom šumom, satima — dakako, okruženi naoružanim dvorjanima — i dok bi Fiumanski govorio, malena Kitarović bi ga pratila u stopu, pomno bilježeći svaku njegovu primjedbu, dosjet­ku, osjet.

— Katarina, vidiš li ovo drvo? — upitao bih je me­sijanski, pokazujući na rasnu platanu.

— Vidim, Fiumanski — odgovorila bi mi razrogačenih očiju. Bila je željna mojega znanja.

— Čovjek je, mila, kao drvo. Nikad ne znaš dokle će rasti. Vidi, danas si tek sjeme, a već sutra tvo­je krošnje kidaju ornamentna stakla skupocjenih krovišta. Pritom ruše i stare, brončane trokrake lustere s centralnom kuglom, uništavaju reljefne zidove i secesijske dekorativne detalje, ali ne brini, mila, ne može se graditi, a da se ne ruši. Tvoja kroš­nja raste nezaustavljivo, gazi i obija, ali ne osvrći se, Katarina. Zalijevaj se vodom i rasti, rasti, rasti!

Bio je to teški bulšit koji sam joj tjednima proda­vao, ubacujući self-help u svoja naoko profesorska zapažanja, ali Kolinda je obećala dobro mi platiti. Napokon, iskoristio sam priliku i da vidim neke ljude nakon dugo vremena. Recimo, Tonko Maroević. Otišli smo i k njemu, budući da je malena Grabar-Kitarović izrazila interes ka likovnim referencijama u dramama, romanima, novelama i pjesmama. Kao, zamislila je pisati nešto o tome u svom prijemnom eseju za Harvard. Ispijali smo tako nekakav pariški rosé u Tonkovoj mansardi dok je iznosio raritetna domaća izdanja, sveudilj laskajući predsjedničinoj kćeri i njezinom interesu ka talijanskoj avangardi. On, zapravo, nije niti shvatio o kome je riječ; samo je htio razgovarati o poeziji i likovnosti. Na kraju sam iskamčio da nam potpiše i pismo preporuke, što nije stajalo u mojem ugovoru i čime je Kolinda bila posebno oduševljena. Sada čujem kako sam u širem izboru za nekakav državni orden, odlikovanje, što li. To mi laska, ali od ordena se ne živi. Radije ću upitati Kolindu da mi dadne još nešto novca.

To je, dakle, istina o Katarininom upisu na Harvard. Čitam sada, međutim, kako neki spin-doktori zasluge prebacuju drugoj osobi, ne dotičući se uopće Fiumanskog i njegovih šumskih priprema, analogija s platanom i briljantnih dosjetki. Vjerojatno naša predsjednica ne želi priznati pred svekolikom jav­nošću kako joj se kćer upisala na prestižni fakultet posredstvom pijanog i neuglednog vic-mahera.

Neka, paše mi to. Ja ću nastaviti pripremati štreber­sku djecu bogataša za prestižna sveučilišta, daleko od očiju javnosti, a neka se drugi kite slavom, zaslu­gama i pameću.

Fiumanskom je dovoljna lova.