Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

ZAGREBAČKA PLJAČKA STOLJEĆA

Proveo sam mjesec dana u istražnom zatvoru. Srećom, imao sam uza se Gramscijeve Zatvorske bilježnice, pa sam se iznova posvetio čitanju vrijedne literature i razmišljanju o društvenom prevratu.

Protiv mene je pokrenuta istraga zbog pokušaja pljačke umjetnina. Istražiteljima nisam skrivao svoje pljačkaške namjere, kako zbog toga što ih smatram plemenitima, tako i zbog toga što sam bio uvjeren kako će me, jednom kada priča izađe u javnost, mnogi novinari maltretirati za život­nu ispovijest, što sam planirao dobrano naplatiti njihovim izdavačima i tako se, barem donekle, na­miriti za sve duševne boli koje su me snašle unutar četiri zida zapišane ćelije u koju me strpala ova monstruozna država.

Kažem monstruozna, jer ja ipak nisam ništa bio opljačkao. Naime, u “zagrebačkoj pljački stoljeća” (zamišljao sam tu egidu kako vrišti s naslovnica domaćih tiskovina) spriječio me, nećete vjerovati, rabijatni zaštitar iz onog sumnjivog Klemm osigu­ranja; jadnik koji je primoran raditi prekovremene noćne smjene za koje nikad neće biti propisno pla­ćen, kako bi jedva prehranio vlastitu obitelj.

— Slabiću, probudi se! Gdje ti je klasna svijest? — vikao sam dok mi je murija na njegovu dojavu usred noći stavljala lisičine ispred Francuskog pa­viljona u SC-u.

Namjerio sam, da razjasnim, oteti Bukovčeve Dalmatinske ribare, i to onom doktoru Asimu Kurjaku, koji je taman bio otvorio pompoznu izložbu svoje privatne kolekcije u Francuskom pa­viljonu. Čitao sam o tome u Nedjeljnom Jutarnjem i odmah se nabrijao na akciju. Zamišljao sam kako ću, jednom kada uspješno ukradem tu umjetninu, postati nacionalni heroj. Nešto poput onih bandi­ta iz Pink Panthera, koji su pljačkali draguljarnice po Zapadnoj Europi, i njihove heroine Olivere Ćirković, pljačkašice koju su baš svi htjeli dotaknuti i koja je rasprodala sve svoje knjige na posljednjem Interliberu.

“Napokon ću postati čitani autor, a u RTL Direktu će me zasluženo ugostiti i Zoran Šprajc. Sve što moram učiniti jest opljačkati kakvu umjetninu,” razmišljao sam u sebi dok sam navlačio fantomku, trenutak prije negoli sam se spretno krenuo uspinjati preko dvorišne ograde Studentskog centra.

Planirao sam prodati tog Bukovca na crnom trži­štu i tako si priskrbiti sredstva za moj zamišljeni startup, odnosno redakciju koja će donositi na­dahnute reportaže, eseje i feljtone, bez klikbejt navlakuša i petminutnih članaka sklepanih od Instagram objava celebrityja. Oni poslovni anđeli iz CRANE-a su me prethodno bili odbili na sa­stanku vezano uz temu, pod izlikom kako “danas nitko ne čita duge tekstove” i “živimo u eri slike”, a slika, rekli su, “govori tisuću riječi”. Genijalci su mi predložili da se radije okrenem izgradnji nekakve aplikacije koja će se bazirati na slici, vizualijama, pa sam odustao od suradnje s tim digitalnim kicošima te se odlučio okrenuti pljački.

Ipak sam, kako čitate, bio uhvaćen i sproveden u istražni zatvor, ali napokon sam vani. Nisam ukrao ništa i ti policijski zlotvori nemaju osnova da me zadrže dulje u tamnici. Nitko od novinara, među­tim, još nije kontaktirao sa mnom vezano uz moju životnu ispovijest. No, ne želim gubiti vrijeme, i sada sam napisao e-mail onom filantropu i vizi­onaru Nenadu Bakiću. Predložio sam mu da me ubaci u svoju kampanju “Nesavršeni muškarci u savršenim odijelima”, uz velikane poput marketingaša Davora Brukete, onog kuhara Mate Jankovića i penzionera Tonija.

Neka napravi od mene pljačkašku zvijezdu! Moja savršena pljačka je ispala nesavršena, pa smatram kako sam pravi izbor za Varteksovu kampanju. Možda ću napokon nešto i zaraditi od tog vizibiliteta.

Dok čekam Bakića da mi odgovori, idem smisli­ti kako ću uredniku pojasniti gdje sam, što sam i zašto me posljednjih mjesec dana nije bilo na ras­polaganju da trpam klikbejt članke na tabloid.