Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

VELIKA PRIČA ŠIME VRSALJKA

Kriste!

Rano jutros ulazim u teškom afteru u onu podrumsku birtiju Kolaž u Amruševoj ulici, gdje se u sitne sate okupljaju glumci, starlete i gradski raspuštenici svake vrste, kad ono za šankom sjede Šime Vrsaljko i Domagoj Vida.

Dečki su udarali po nekoj ljutoj srpskoj klekovači i maltretirali konobaricu kao kakvi školarci. Bilo je sasvim očito kako su mrtvi pijani već pet dana, bez odmora. Vida je svijetlio crven u licu.

— Momci! — uskliknuo sam oduševljeno. — Hrvatska je prvak svijeta!

Uto se, niotkuda, za šankom stvorio i onaj komentator Gordan Duhaček s Indexa. Nosio se važno i odmjereno, kao takozvana kolektivna savjest. Veliki Promatrač obratio mi se budnih očiju.

— Livio, zadnji put kad sam provjeravao medije, Hrvatska je bila druga momčad na svijetu. Nisam znao da i ti spadaš u red kompleksaša koji zamišljaju kako bi Hrvatska mogla biti prvak u bilo čemu — kazivao mi je.

Vrsaljko i Vida su ga prekidali pjesmom: NEKA PATI KOGA SMETA, HRVATSKA JE PRVAK SVIJETA. Vida se popeo na šank i vitlao svojom srebrnom medaljom, poskidavši u momentu ne­koliko disko kugli što su visjele sa stropa Kolaža. Zatim se, stojeći na šanku, obratio i Duhačeku.

— Gordane dragi! Čitao sam tvoje tekstove za vrijeme Svjetskog prvenstva kojega smo osvojili. Nabrijavali su me tijekom naših teških utakmi­ca. Vidi, ja davno nisam ništa čitao, ali Dalić nam je nudio dvije opcije u poluvremenima, kako bi se vratili u utakmice i pokazali protivniku što je hrvatska krv, hrvatsko srce. Mogli smo moliti kru­nicu ili čitati tvoje komentare, a ja sam izabrao ovo drugo, Gordane moj… — obrazlagao mu je al­koholom izmoreni Vida.

— Previše se brineš, dragi! — skočio je sa šanka pa zagrlio Duhačeka.

— Vidi, ja sam jednostavan čovjek. Volim napucavati loptu i cupkati na slavonski bećarac. Super mi je, da ti pravo kažem, tu i tamo i nekome uklizati pa mu polomiti noge. Ali Gordane, prijatelju, to su tako banalne stvari, kretenarije. A ti od svega radiš veliku filozofiju! Od govna praviš pitu, što bi rekla moja baba. Sad na proslavi u mom Donjem Miholjcu sam upoznao jednog bećara, koji je otišao studirati u Zagreb, pa mi je rekao kako se to što ti radiš naziva dekonstrukcijom. Nisam nikad čuo za to! Za mene je dekonstrukcija ono kako ja zaklju­čam Messija, Gordane moj. Nego, reci mi, jesi li gledao našu herojsku utakmicu protiv Argentine?

Domagoj je tijekom polovine ovog govora patronizirajući gladio Duhačeka po glavi, i ovome se to svidjelo. Vrsaljko bi nam, s druge strane, tu i tamo rastočio kakvu rakiju, no većinom je buljio u telefon, jer je čitavo vrijeme bio u live prijenosu na Instagramu putem kojega se obraćao vojsci svojih obožavateljica.

— La papa, dame moje, ajmo, koja će mi kući na spavanje? Idemo treniranje, laganini, šamaranje od prve do zadnje sekunde — lupetao je Vrsaljko u telefon, a Vida ga je svako toliko podsjećao kako kod kuće ima ženu s kojom je nedavno dobio i di­jete.

— Zaboli me! Hrvatska je prvak svijeta! — kratko bi mu odbrusio Šime, a svaki put kad bi netko od njih dvoje izvalio kako je Hrvatska prvak svije­ta, Duhaček bi ga neumorno podsjetio kako smo, zapravo, na posljednjem svjetskom prvenstvu mi završili drugi.

Proveli smo tako nekoliko sati u potpunom ludilu i rasulu, a došlo je i do toga da je Vrsaljko ugostio Duhačeka u tom svom live prijenosu, pa je i ovaj, sad već dobrano pijan, pozdravljao njegove obožavateljice. U jednom trenutku su pomoću Instagram filtera napravili i onaj face swap — to je bilo presmiješno za vidjeti jer se Duhačekova glava našla na prsima Šime Vrsaljka, koji ponosno nosi onaj svoj golemi istetovirani križ. Uspjelo mi je čak i uslikati tu ludost na zaslonu Šiminog telefona, i sada raz­mišljam tom fotografijom ucjenjivati portal Index i Gordana Duhačeka, tako da mi mjesečno ubace kakvu pinku, da malo prodišem i lakše živim.

Kad se Vrsaljko napokon isključio s Instagrama, ispričao mi je kako s Vidom loče po Zagrebu već tri dana te kako neće ova fešta skoro završiti za prvake svijeta.

— Ali, nitko o tome ne želi razgovarati, moj Livio — jadao mi se.

— Svi traže intervjue, ali samo bi pričali o skandalima. O Thompsonu, Šukeru, Mamiću, podjelama u društvu i ostalim glupostima. O bogorodici na mojim leđima. To ih interesira. A nitko da napravi pravu priču sa Šimom Vrsaljkom, prvakom svijeta koji banči po Zagrebu u najluđem tjednu svog života! Vjeruj mi, Fiumanski, Gascoigne, Cannigia i Maradona su ništa za mene. Trošim i partijam kao sumanut, ostat ću bez svega, Livio… — gotovo je bio zaplakao.

Tada sam mu ponudio da ja napišem Veliku priču o Šimi Vrsaljku. Pratit ću ga u noćnim provodima, spajati se u live prijenose i komunicirati s njegovim fanovima. Pokazat će mi kako partija i živi raskalašeni prvak svijeta, a ja ću to metnuti na papir, možda i u nekoj gonzo varijanti, moram vidjeti. Šime mi je obećao 5000 eura po kartici i zasad je to najveći honorar s kojime sam ikada baratao. Još uvijek ne mogu vjerovati, toliko ne zaradim u či­tavoj godini. On samo želi da ta priča prođe bolje od one u kojoj Ivan Rakitić ispisuje svoje iskustvo zavođenja stanovite Raquel u nekakvom bezlič­nom foajeu preskupog hotela u Sevilli.

— Nisam mogao čitati taj emocionalni proljev — iskreno mi je kazao Vrsaljko.

Oko 14 nas je konobarica izbacila iz tog podruma. Nisu pomogli ni dolari koje su joj na šank mećali Vrsaljko i Vida. I Duhaček je nestao, vjerojatno u redakciju napisati kakav tekst o pijančevanju sa svjetskim prvacima, a Vida se uputio dalje u Sla­voniju, rekavši kako ima zaklati susjedovu svinju i ispeći nešto rakije.

Šime je kratko otišao doma, pozdraviti ženu i dije­te i malo odmoriti. Večeras krećemo u ispisivanje Velike priče. Sam Bog zna gdje će nas to odvesti.