Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

JEFTINA I PUČKA JELA

Danas sam se, mrtav-hladan, usred radnog dana ustao iz redakcijskog stolca i otišao Zoranu Feriću u ono Hrvatsko društvo pisaca. Naime, htio sam se učlaniti u to cehovsko udruženje, jer dosta mi je više da me nitko ne zastupa i da se u svojemu radu ne mogu osloniti na organizaciju koja će podignuti svoj glas kada na razne načine budem maltreti­ran, šikaniran i iskorištavan. Primjerice, kada mi se urednik uplete u misao, ili stil. Kada autorita­tivno posegne za svojom crvenom olovkom, ne bi li se narugao mojoj sintaksi, profinjenom odabiru riječi, samoj mojoj pismenosti!

Ne mogu više trpjeti taj kruti, neprirodni odnos prema jeziku.

Zatekao sam Ferića kako, ugodno zavaljen u svo­jemu gornjogradskom uredu, čita neko prastaro izdanje Književne republike. Noge je držao na stolu, upravo kao da je kakav neotesani đak.

— Livio, prijatelju! — obradovao se čim me je ugle­dao. Iznenadilo me to, s obzirom na to da smo samo jednom visili zajedno, i nije bilo prošlo najbolje.

*

Dogodilo se to tijekom prošlogodišnjeg Festiva­la europske kratke priče. Ferić i Ivica Prtenjača su kuhali piscima, a ja sam se bio prošvercao na to događanje, budući da sam danima glavinjao uokolo praznoga želuca. Međutim, tamo mi je uspjelo posvaditi se sa svima, i to nakon što sam njih dvojicu izvrijeđao na mrtvo ime zbog činje­nice da su piscima pripremali lososa. Sjećam se da sam ih provocirao dosjetkama kako kuhaju za pisce, a ne veleposlanike, i da ako se već žele baviti mrtvim buržujskim lososima, neka odu i zaposle se u Kolindinom putujućem uredu, pa neka nasta­ve pripremati precijenjena jela za kvazi-uglednike.

— Pisci su klošari, boemi. Jedu soparnik, ćevape, raskuhane sarme! Jeftina i pučka jela! — vikao sam neumjereno dok sam tamanio po njihovom viskiju i žicao ih cigarete, a naravno da sam se dohvatio i tog lososa kojega sam toliko problema­tizirao.

Uz to sam se, što zbog vlastite neinformiranosti, a što zbog neograničenog libida koji mi često pomra­či um, uvaljivao nekoj maloj od Svena Popovića, i to dok sam mu istovremeno objašnjavao kako mi se sviđa njegova rečenica, ali kako ono “Nebo u kaljuži” ne može biti labavi roman, štogod o tome mislio Branko Čegec. Bio sam strašno naporan i očito sam išao na živce svim okupljenima, a Sven me u jednom trenutku dobrohotno odvukao na stranu.

Krenuo mi je razlagati kako taj losos nije nikakvo ekstravagantno jelo i da se toga dade nabaviti u Lidlu već za tridesetak kuna. Kao, priprema ga i on djevojci kad mu nikoga nema doma. Također me upozorio kako previše brijem na imaginarne buržujske neprijatelje, i kako se moram malo opu­stiti i uživati u životu, bez straha da će me netko proglasiti neprijateljem radničke klase.

Tu sam se malo umirio i shvatio kako sam doista bio pretjerao. Uskoro sam od neugode bio ne­stao odande, pokupivši se s onim haharom DBC Pierrom u neke luđačke avanture koje su potrajale još danima kasnije…

*

— Druže Feriću, je li ti to tako i u učionici, ha? — pokušao sam biti šaljiv, tako da mu izbijem iz glave opisane scene.

— Livio moj, pa nismo u učionici! Nego reci, je l’ si se smirio od zadnjeg puta? Hoćeš li da te vodim Trovaču na ćevape? Je li to dovoljno jeftino i od­vratno za tvoje boemske standarde? — udario mi je odmah kontru, dajući mi do znanja kako se dobro sjeća našeg zadnjeg susreta.

— Reci, što trebaš? — upitao me i prije negoli sam mu uspio odgovoriti na ovog Trovača i boemske standarde. Odložio je prašnjavu Republiku na stol i totalno se fokusirao na mene.

— Htio bih postati član Društva pisaca! — ispalio sam molećivo.

— Livio, pa koliko znam, ti si novinar! Zašto se ne odeš prijaviti u HND? — iznenađeno će Ferić.

Započeo sam mu razlagati kako mi ne treba još jedna takva veza u životu. Naime, već sada sam u nerazjašnjenim odnosima s oko pet ljubavnica, i treba mi jedan čvrst, stabilan odnos, a ne veza s organizacijom iz koje se ljudi protestno ispisuju kako im dođe. Uostalom, pa ja nisam novinar, ja sam piskaralo s weba. Znam, doduše, nešto na­pisati, ali nisam neka novinarska faca, ono, da istražujem afere, rušim ministre i tako to.

— Fero, moraš me razumjeti… — gotovo sam bio zaplakao.

— Ali, Livio… mi ovdje primamo autore, izdavane pisce… Jesi li što u međuvremenu izdao?

Objasnio sam mu kako nisam, ali kako pripre­mam jedno kapitalno djelo o kojem ne smijem puno govoriti. Međutim, svaki je moj tabloidni članak — kazivao sam mu potpuno uživljen — malo prozno djelo! Bez obzira pišem li o vremenskoj prognozi, kakvoj starleti ili o holivudskom ljubavnom paru, služim se nesvakidašnjim leksikom, stanovitom naracijom te ostalim knji­ževnim praksama, a neki čitatelji mi se osobno javljaju riječima kako u mom tabloidnom trešu doista uživaju.

— Ja sam autor, Fero, pravi pravcati autor! — po­kušao sam zacementirati stvar.

— Livio, to nije dovoljno — odgovorio mi je po­malo razočarano. Svidjelo mi se kako se ne odnosi prema meni s visoka. Imao je razumijevanja i učini­lo mi se da u potpunosti razumije moju frustraciju.

— Što ćemo onda, dragi moj Fero? — sjetio sam se majke koja je uvijek govorila kako je lijepo starije upitati za savjet, mišljenje na temu.

— Ha, čuuuj! Sumnjam da bi te tamo u Društvu hrvatskih književnika uopće primili kroz vra­ta. Hvališ se uokolo da si anacionalist, ispisuješ marksističke pamflete u studentskim listovima, a oni su dosta rigorozni oko termina kao što su jezik, nacija, domoljublje… — kazivao mi je ono što sam odavno znao. Tu sam se dosjetio briljantne ideje.

— Zorane, reci, možeš li mi ti pomoći oformiti jedno društvo? Ipak si ti predsjednik Hrvatskog društva pisaca, i znat ćeš mi objasniti proceduru, reći gdje nabaviti čitavu silu papira, a gdje platiti one biljege i tako to… Imam jednu ideju!

Dobri i uljuđeni Ferić je, bogu hvala, pristao. Sada smo zajedno pošli u grad i nabavit ćemo sve papire, biljege i ostalo što mi je potrebno da oformim svoju velevažnu organizaciju, naime Hrvatsko društvo piskarala. Ja ću predsjedavati, jasno, a primat ćemo samo tabloidne novinare s weba.

Dakako, ne ove što generički prepisuju članke, već ove koji u sve ubacuju i dozu nekakvog au­torstva, natruhe stila! Tako ćemo preko Društva štititi jedni druge od invazivnih lektora, urednika koji nam prekraćuju tekstove i ostalih medijskih mediokriteta koji nas koče u ostvarivanju naših punih prava i potencijala.

Idem prvo platiti Feriću jednu travaricu tamo Pod Starim Krovovima, pa ćemo dalje u potragu za papirologijom. Bit će ovo dug dan, no srećom imam njega uz sebe. A možda i za večeru bude spremao lososa…