Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

DOBRI NAŠ LOVRE

Evo me s Lovrom Kuščevićem u obilasku njegovog carstva.

Moj stari znanac i Plenkovićev špijun Kopal me angažirao, zamolivši me da napišem nešto lijepo ministru u obranu. Kao, trebalo mu je neutra­lizirati tekstove onog navodno ruskog špijuna Andreja Dimitrijevića s Telegrama, koji piskara neprestance o nekretninskim aferama poštenog ministra. Obećao je kako će me partija dobrano nagraditi ako popravim Lovrin imidž i dokažem kako je sporna nekretnina doista farma, a ne luk­suzna kuća za iznajmljivanje, jer se Plenković više ne može boriti sa zlim jezicima koji napadaju tog omraženog aparatčika, posredno i čitavu stranku.

— To je naš dobri Lovre, Livio! Ne možemo bez njega, a podmeću mu sa svih strana. Otiđi na Brač, učini što moraš i popravi situaciju, bit ćeš obila­to nagrađen. Napiši jednu lijepu reportažu, neka svi znaju kako HDZ-ovi ministri žive skromno na svojim farmama — brifirao me špijun uoči puta.

Taj frajer je, međutim, ispao nepopravljiv, iako bih ja rado bio napisao nešto i uzeo novac partiji.

*

— Faljen Isus i Marija, Livio! — dočekao me ra­širenih ruku, monumentalno stojeći ispred svoje bračke rezidencije.

— Evo, ovo ti je moja štalica. U ovakvoj jednoj se rodio i sam Isus — pokazivao je ponosno na tu neukusnu hacijendu s bazenom.

— A ovo su ti moje životinjice! Pi-pi-piiii malene, dođite svome Lovri… Slikaj, Livio, slikaj! — hranio je četiri kokoške koje su izmigoljile ispod blindi­ranog automobila. Bilo je očito da ne pripadaju ovome mjestu.

Izvadio sam telefon i pravio se da fotografiram.

— Ministre, a gdje vam je bunar, gdje je sijeno, gdje je mlin za kukuruz? Gdje su magarci, traktori i osu­šeni duhan, gdje su vam ovce? — upitao sam ga, vidjevši istovremeno kako pušta te svoje kokoši, vadi krunicu iz džepa i započinje moliti Očenaš.

— Livio, ne sada, vrijeme je molitve. Dođi, pomaknimo se u hlad, molit ćemo zajedno, a sluge će nam nešto narezati i staviti na stol.

— Lovre moj dobri, ovo mi ne izgleda baš kao štala — pokušao sam racionalizirati stvar.

— Trebat će mi konkretniji seoski mizanscen kako bih oprao ljagu s vas. Nitko mi neće povjerovati u ove nesretne kokoške. Imate li neku balu sijena, gdje vam je motokultivator?

— Livio, pusti sad to — izgovorio je, mrmljajući usput i te svoje molitve. — Idemo jesti.

Popeli smo se dugačkim, kamenim stepenicama na tu hacijendu i sjeli smo na terasu, dok nam je posluga iznosila nareske na originalnim tacnama iz razdoblja NDH. Razmišljao sam što ću napisati i kako tog Kuščevića, zaboga, predstaviti kao far­mera, kada sam skrenuo pogled udesno, na bazen.

A tamo je, nasred bazena, ležerno poput rozog na­puhanog flamingosa, plutao grandiozni Crni labud. Bilo je nešto magično u njemu, nisam mogao od­vratiti pogled.

— Samo njega ne smiješ fotografirati, od svih mojih seoskih životinja — pogledao ga je Kuščević manirom ljubavnika.

— Njega čuvamo i ne damo ga nikome. Piši o onim kokoškama koje si ranije fotografirao! — priprijetio mi je.

Nastavio sam halapljivo proždirati drniški pršut, zalijepivši si jedan komad na čelo. Nemam fotke tih kokoški i ne znam što ću napisati. Samo da me Kopal ne dade ubiti.