Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

GUTENBERGOVA GALAKSIJA

Crtica iz prošlog tjedna:

napokon mi je bila stigla plaća pa sam se ushićen prošetao do obližnjeg kioska. Naime, uobičajio sam na prvi dan plaće odlaziti kod svoje omilje­ne prodavačice s kvarta koja me, u danima kada sam totalno bez para, zna počastiti s desetak cen­timetara rizle. Istrgne ih s rolice koju će kasnije prodati nekom siromahu za punu cijenu.

Uljuđena žena, ta moja prodavačica. A što se tiče spomenutog siromaha, ne brinite mnogo za njega. Svak’ bi me ionako počastio komadom rizle da ga lijepo to priupitam na ulici.

Uglavnom, već nekoliko mjeseci trošim na plaći par stotina kuna kako bih si pribavio svu domaću štampu duplo. Riječ je o masterplanu na koje­mu sam dugo radio, a koji ima u cilju poremetiti planove napirlitanih tehnomenadžera i zanese­nih ljubitelja megapiksela, koji se okupljaju na onim komunikacijskim weekend-media danima u Rovinju, kako bi blebetali o propasti štampe i vr­hunskom iskustvu skrolanja po tabletima i sličnim elektroničkim spravama za čitanje. Ti digitalni fić­firići u tijesnim košuljama promoviraju propast štampe i prije negoli je Fiumanski dobio priliku napredovati s weba u novine, gdje će donositi pu­topisne reportaže visokih literarnih performansi, kao nekoć Franjo Fuis ili Antun Gustav Matoš.

Neće ići, monstrumi!

Kupio sam, dakle, čitavu paletu novina od Hrvatskog tjednika pa sve do srpskih Novosti — napomenimo još jednom, duplo — i potrošio na to više od petsto kuna. Bilo je tu svega: katoličkih glasila, kapitalnih tiskovina, opskurnih lokalnih listova, srednjoškolskih magazina, političkih tjed­nika, dječjih časopisa, automoto magazina, ženskih listova, razne manjinske štampe, a prošetao sam i do Medike kupiti jedan anarhistički fanzin. Ni­sam ništa propustio nabaviti u svojoj ingenioznoj i dobrohotnoj misiji spašavanja hrvatske štampe.

Po običaju, te sam novine dijelio ekipi što sjedi u pidžamama na klupicama tamo ispred Traumatologije, zatim vozačima tramvaja, slučajnim prolaznicima, ljudima što održavaju zelene površine po gradu i slično.

Kako sam posebno iziritiran ekipom koja drži kafiće u užem i širem centru, a ne nude u svojim lokalima novine — osim kojekakvih slikovnica — posjećivao sam i njih, podijelivši im ozbiljniju štampu, uz prodiku kako bi morali revidirati svoj odnos prema papiru.

Budući da sam hodao ovako jednom mjesečno i promovirao naveliko štampu, rulja me već zapam­tila po tome. Častio bih ekipu novinama poput kakvog Djeda Mraza, a u gradskim sam krugovima na račun toga uskoro bio prozivan Gutenbergom.

Ha-ha, vrlo domišljato!

— Pozornost, dobri ljudi! Bez obzira na ideološke i literarne preferencije, Fiumanski ima nešto za vas! Štampa, evo besplatne štampe, dragi moji ljudi! — vikao bih na potezu od Draškovićeve ulice do Britanca, kao kakav kolporter. Sjećam se tih kol­portera u dugim, plavim kabanicama iz najranijih dana svojega djetinjstva, kada bi se otac zaustav­ljao automobilom na uglu kod Guvernerove palače u Rijeci. Napravio bi mrtav-hladan kolonu od par stotina metara dok bi raspravljao s tim kišnim čovjekom o štampi i prebirao po naslovnicama. Volio je novine, moj dobri otac. Otuda i Fiumanskom nerv za papir, rotaciju i višebojni tisak.

Išao sam tako i ovoga puta i dijelio štampu, oče­kujući kako bi me svaki čas neka djeva mogla zaustaviti i promijeniti mi život. Kao Belmondo onoj Jean Seberg u Godardovom filmu “Do posljednjeg daha”. Sjećate se te kapitalne filmske scene; Patricia ležerno šeće Parizom s novinama pod miškom, vičući:

“New York Herald Tribune, New York Herald Tribuuuneeee!”

Tada joj prilazi veliki šarmer Belmondo, da bi je u razgovoru niotkuda upitao:

“Želiš li poći sa mnom u Rim?”

Ah, srce mi se slama nad ovime! Da je barem meni tako prišla neka grandiozna, fina djevojka, s prijed­logom da me povede u kakav Pakrac, Vladimirovce ili Ogulin! Ne inzistiram, vidite, na europskim me­tropolama, već bih i s ovime bio jako zadovoljan.

Ali opet, ništa od toga.

Umjesto grandiozne djevojke koja će mi promijeni­ti ovaj jadni život, naletio sam na onog pravaškog radikala Dražena Kelemineca. Odjeven u crno i s hrvatskom zastavom na ramenu, vojnički je stupao Jurišićevom ulicom. Zapazio me.

— Momak, što će ti ove srpske Novosti, daj to ovamo da zapalim! — naredio mi je generalski, izvukavši veliki brener upaljač iz svoje vojničke torbe. Upla­šio sam se kao nikada. Prava nesreća da su baš te Novosti bile najvidljivije od čitavog snopa novina kojega sam nosao sa sobom.

— Gospon Keleminec, ništa osobno, ja vam spaša­vam hrvatsku štampu, a i sviđaju mi se napisi onog Sinana Gudževića i Borisa Postnikova. Nemojte to paliti, gospod… Hrvatska štampa je u nezavidnom položaju i bez tog vašeg luđaštva… — skrušeno sam ga pokušavao uvjeriti.

— To je velikosrpska i agresorska štampa, izdajniče! Daj ovamo da zapalim te srpske laži! — neumoljiv je bio Keleminec, koji uopće nije imao razumijeva­nja za moj ingeniozni masterplan.

Pobjegao sam od njega i nastavio prema trgu. Možda ću ondje sresti djevojku koja će mi promijeniti život i odvesti me, barem nakratko, iz ovog učmalog Zagre­ba. Predostrožnosti radi, sakrio sam Novosti negdje u sredinu tog snopa novina i časopisa koji sam držao pod rukama. Sada je s vrha vrištao Hrvatski tjednik, koji je na naslovnici donosio nešto o tome kako neka­kvo velikosrpsko slavlje u Srbu treba hitno zaustaviti.

Naravno, opet nisam imao sreće, kako se to često do­godi kod Fiumanskog.

Umjesto prekrasne djeve, naime, na Trgu bana Jelačića susreo sam Marka Miloševića iz Radničke fronte.

— Livio moj, pa što će ti, pobogu, Hrvatski tjednik?! — upitao me iznenađeno. Poznavao sam Miloševića s nekih socijalističkih mitinga u zadimljenim zagrebačkim salonima.

— Bratiću, ja samo pokušavam spasiti štampu, ne­ovisno o ideologijama, urednicima, prijeporima i ostalim gluparijama… — stao sam mu pojašnjavati.

— Ti si sramota za hrvatski socijalizam, Livio! I da te više nikad nisam vidio kod nas u salonu, kako izlažeš svoje genijalne ideje o paradigmatskim preokretima i radničkoj klasi. Nacionalistički izrodu, promoviraš štampu koja bijesni na Srbe i promiče međunacio­nalnu netrpeljivost! — izderavao se na mene.

Iziritiran i ražalošćen, potrčao sam dalje prema Ilici, bez novog pokušaja obrazloženja svojeg velikodušnog masterplana za spas hrvatske štampe.

Za sobom sam bacao te glupe novine i časopise. Neka ih pale i neka se oko njih prepiru, divljaci. Samo neka ne diraju dobroćudnog Fiumanskog, koji je imao najbolje namjere.