Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

JANJEĆA GLAVA

Sreo jutros našu predsjednicu na terasi jednog ka­fića na Ilirskom trgu. Ostadoh iznenađen jer sjedila je bez tjelohranitelja i posve bezbrižna; upravo kao da je grofica u kakvoj uređenoj državi, gdje nema korupcije, sve funkcionira i svak’ pošteno živi od svojega rada.

— Predsjednice moja — prišao sam joj tiho, neka­ko podanički ustrašeno, taman da mi podari onaj svoj blagonakloni, zaštitnički osmijeh, kojega smo odavno brendirali i po kojemu postajemo sve prepoznatljiviji u svijetu, što ćemo tek osjetiti u narednoj turističkoj sezoni.

— Svidio mi se vaš cijenjeni kostim Štrumpfete koji ste nosili na onom riječkom maškaranom balu. Do­bro vam stoji plavo, iako vas osobno preferiram u kockastom dresu. Nekako mi više priliči vašoj po­litičkoj misli te osobnosti — skrušeno sam joj se obratio.

— Hvala vam, mladiću. Doduše, ja nisam ciljala is­pasti Štrumpfeta, kako ste vi to pogrešno primijetili, ali kompliment je kompliment. No, molim vas lije­po… radim nešto, ne mogu sada.

Predsjednica je fiksirano gledala u mali školski kal­kulator i nešto je računala. Bio je to onaj Casijev prastari, siromašni kalkulator bez mnogo funkcija, daleko od visokotehnologiziranih tableta kakvima je ministrica Blaženka Divjak velikodušno opremila hrvatske školarce-programere u “školi za život”. Rezultate je pomno bilježila u svoj notes.

— Gdje vam je tablet, vama ga nisu poslali ovi naši britki umovi iz HNS-a? — upitao sam je ispod glasa.

— Ja držim na Pantovčaku niz razne tehnologi­je, pa i taj skupocjeni tablet kojega mi je poslala Blaženka Divjak. Ali, kad izađem među svoje lju­de, pokušavam ostaviti dojam ponizne građanke i ne razmećem se novim kompjuterima. Molim vas, ostavite me sada da radim, to je i u vašem intere­su, inače ću biti primorana pozvati svoju dvorsku pratnju, koju sam upravo maločas raspustila na zasluženi odmor.

— U redu, predsjednice, samo nemojte zvati nao­ružane dvorjanine, molim vas. Mogu li dobiti ovo? — pokazao sam prstom na zanosnu, svježu kra­fnu iz koje je curio domaći džem. Bila je to doista velika krafna, bogata i fino ispečena, a stajala je pred njom poslužena na pladnju kao kakva janje­ća glava.

— Molim vas, predsjednice, ja sam novinar. Ne­mam za krafnu!

Predsjednica tu krafnu, međutim, nije jela. Mah­nito je računala i bilježila rezultate na papir, svako toliko gledajući u nju kao u kakav putokaz.

— Ne možete je dobiti. To mi je mjerna jedinica za ovaj matematički eksperiment na kojemu predano radim.

Sada sam pročitao na portalima kako se naša predsjednica zalaže za prosječnu hrvatsku plaću od 7500 kuna. Idem odmah uredniku da zatražim to i za sebe, a onda ću otrčati do prve pekare u kvartu.

Kupit ću hiljadu petsto krafni s domaćim džemom i zatim ću ih, poput Isusa, razdijeliti osiromašenom narodu.