Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

VEŠTAČKI SNEG

Jutros frka u redakciji, panika teška! Evo o čemu se radilo:

stigao sam na posao bezvoljan. Još sinoć me oprao teški osjećaj beznađa; počeo sam razmišljati o poslu, sebi na poslu, trpanju članaka radi članaka, takvim stvarima uglavnom. Pred spavanje me oprala Mučnina strašna, pa sam se osjećao u mo­mentu kao Sartreov Roquentin, progonjen od svih i svakoga, a ponajviše od samoga sebe.

Zaspao sam uvjeren kako ću se sutradan probuditi i o svemu napisati roman.

Ali, jao, zorom me odalamila sušta realnost!

Umjesto zapisivanja filozofskih opažanja i crtica kojima sam namjeravao prožeti svoj roman, otrčao sam u redakciju i započeo ubacivati Hinine vijesti. Opremio sam ih nekoliko i objavio, rifrešao portal, zavrtio promet.

Ljudi čitaju, klikću, dan u redakciji prolazi normalno.

Uto spazim u sustavu galeriju naših fotoreporte­ra; bili su na Sljemenu pofotkati prvi dan skijaške sezone. Fotografije su bile veoma lijepe, neobično umjetničke za agencijske i to mi je malo osvježilo dan.

Pomislio sam kako je iza tog fotoaparata također stajao neki Roquentin te sam odlučio od svega napraviti članak. Napisat ću nešto o tome kako je sezona rano započela; spomenut ću dječicu koja se grudaju, osmijehe na licima izletnika i zadovoljne skijaše što rundaju Crveni spust. Uz to ću priloži­ti i galeriju fotografija tog zimskog ugođaja kojem svjedočim iz redakcije i bit će to pravi feel-good jutarnji šlager!

Volim pisati ovakve članke jer se mogu malo opu­stiti, ubaciti kakvu dosjetku, odmaknuti se od generičnog stila news novinarstva.

Tako je bilo i ovaj put. Odjednom mi je proradio tekst i preuzela me ona poznata, slatka sila. Slova su tekla neovisno o meni i uskoro sam shvatio kako umjesto riječi “umjetni snijeg”, zaneseno koristim “veštački sneg”, i to na nekoliko mjesta u tekstu gdje sam htio naglasiti kako topovi na obroncima Medvednice nemilosrdne rade.

Oduvijek me, vidite, fascinirao ovaj srpski izraz. Ipak sam ja čovjek od jezika, pisac, i umjetni sni­jeg mi je pored veštačkog snega izgledao kao loša šala, neuspjeli jezični eksperiment. Slikovitost i poetska težina srpske verzije omađijali su me još otkako sam prvi put posjetio Kopaonik i uz tešku sam se, veliku muku, suzdržavao da je redovno ne koristim ovdje, u svojim pisanijama po Hrvatskoj.

Pomoglo je i to što me majka neprestance upozoravala da se unormalim, da ne pišem srpskim, jer će me netko zatući, prozvati beogradskim špijunom i hladnokrvno ubiti na ulici.

Ovaj se put, međutim, nisam mogao zaustaviti. Tekst me preuzeo u potpunosti pa sam u javnost posve bezbrižno pustio srpski jezik, upravo kao da sjedim u beogradskoj redakciji Blica, ili Kurira.

Odjednom je nastupio kaos, smak svijeta.

Desni portali su nas počeli prozivati četnicima, razočarani čitatelji optuživali su nas za izdaju hrvatskog jezika, a i redakcijski telefon je usko­ro zazvonio, proparavši mi mozak. Javio sam se i shvatio kako je na liniji zgođušna lektorica iz firme.

Lažem joj kako je sve u redu, kako s urednikom imam dogovor da ovakav tip vijesti smijem pisati opušteno — u svom stilu. Izvaram je kako smo se domislili revolucionarnog koncepta u kojemu ću ja prezentirati dnevne vijesti u nekakvoj hibridnoj formi između proze i običnog news članka, što dakako uključuje umjetničku slobodu, a posljedično i korištenje ekavicom te srpskom frazeologijom.

Zvučao sam uvjerljivo, vjerojatno poguran sinoć­njim osjećajem beznađa.

Prije no što smo završili razgovor, uspjelo mi je pozvati je na piće. Učinio sam to na tvrdoj ekavi­ci. Poklopila mi je bez riječi, valjda misleći da sam potpuno poludio.

Nastavio sam zuriti u taj svoj tekst i bio sam iskre­no sretan. Razmišljao sam kako upravo u ovim trenucima čitava Hrvatska uviđa vrijednost moje jezične podvale i slavi jezik, poeziju, različitost i Srbiju. Smijao sam se tome i zadovoljno buljio u ekran kompjutera.

Tada je u redakciju utrčao urednik, sav zajapuren.

— Fiumanski! — čuo sam ga tek što je otvorio vra­ta. Isti čas sam se pokunjio iza monitora. Došao je do mene i obznanio mi kako sam pretjerao, kako me želi vidjeti nasamo, ali da prvo zamijenim svoje, kako je rekao, idiotske srbizme iz članka u stan­dardni hrvatski jezik.

— To je dosadno — jedvice mi je uspjelo prozboriti.

Sada sam u liftu i vozim se u njegov ured, opkoljen teškim osjećajem Mučnine, sveopćeg besmisla…