Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

POEZIJA DŽELALUDDINA RUMIJA

Izgubila je debatu, bilo je dovoljno da prihvati moj poziv na kavu. Nisam se stigao temeljito pripremiti za taj razgovor, što zbog cjelonoćnog, finog druženja s onom slikaricom (koja me ovoga puta, na vlastito zadovoljstvo, ipak nije potjerala iz stana), što zbog kampanjskog pristupa na koji sam naučen, ali govo­rio sam po sjećanju i improvizirao, a to se na koncu pokazalo i više nego dovoljnim.

— Eliza, mila, znaš li da su prije hiljadu i dvjesta godina marljivi crnoputi pastiri muku mučili ne bi li ostali budni tijekom iscrpljujućeg, dugotrajnog rada na ispaši? Tako je to išlo, sve dok jedan suncem opaljeni Afrikanac nije primijetio kako njegove ovce odjednom živnu, naime, energično potrče, i to nakon što se najedu određenih bobica. I onda je, mic po mic, nastala i kava, ista ona koju upravo piješ. Uživaš li u okusu? — upitao sam je, šepureći se poput pauna na fino uređenoj livadi.

Sjedili smo u hipsterskom lokalu eklektičnog inte­rijera negdje u Kreuzbergu, svirao je world music, a posluživao nas je tradicionalno odjeveni Arapin, koji kao da je ispao iz kakvog povijesnog romana. Stol do našega, u prisnom su se razgovoru zatekli Eskim, In­dijanac i crnomanjasti Mongol. Pušili su lulu mira i opušteno razgovarali. Bijelih Europljana nije bilo na vidiku; uplašio sam se da će mi ova pobjeći.

— Bojiš li se ovih ljudi? — obratio sam se Elizi, koja je i dalje promišljala moje prethodno zapažanje o kavi.

— Uzmi, puši — ponudio sam je lulom koju mi je poslao Eskim. Ova ju je strpala u usta i započela pohotno usisavati dim.

— Sada više i ne toliko — odgovorila je, glasno ga ispuhujući.

— Vidi, mene je poslao Plenković osobno da te preobratim. Napravila si veliku štetu svojim rasističkim komentarima o bijeloj, autentičnoj Europi. Gdje ti je bila pamet? Reci mi, Eliza, kako putuješ svijetom u svoje diplomatske avanture?

— Avionom! — ispalila je kao iz topa.

Tu sam joj započeo učeno pripovijedati o velikom muslimanskom izumitelju Abbas ibn Firnasu, konstruktoru preteče aviona, koji je polomio kičmu tamo negdje u devetom stoljeću, poletjevši s kordopskog tornja pred začuđenom svjetinom, koja ga je kasnije sakupljala po podu.

— Zatim ga je imitirao sam Leonardo da Vinci — nastavio sam. — Voliš li da Vincija?

— On je temelj naše europske civilizacije! — povikala je diplomatkinja razdragano, da bi u sebi stala razmišljati o onome što sam joj prethodno obznanio.

— Elizabeta, koliko je sati? — prekinuo sam je.

— Svaki čas će podne — pogledala je na sat, a ja sam joj počeo iznova učeno pripovijedati. Ovaj put o mu­slimanskom inženjeru al-Jazariju koji je, pogađate, izumio tu njezinu spravicu.

Prolazilo je tako vrijeme, a ja nisam pomišljao sta­ti. Govorio sam joj zaneseno i eks katedra o ranim islamskim univerzitetima, kartografiji i medicin­skim znanjima, kao i o “quamari” Ibn al-Haithama, a strastveno sam joj i uvjereno čitao i poeziju Dželaluddina Rumija. Elizabeta Mađarević me pokorno slušala, kako zbog moje pripovjedačke magije, tako i zbog straha od premijera na čiji sam se nalog po­javio u Berlinu.

— Ma znam, Livio, to su lijepe pjesme, ne mogu reći, ali oni će nas pojesti! Vidi ih kako čekaju tamo u Bosni! Čekaju da provale i otmu nam sve ono što poznajemo i na što smo navikli. Nestat će europske civilizacije! — zabrinuto je skvičala.

U tom sam trenutku izvadio kalkulator i prijeteći ga, poput pištolja, izložio na stol.

— Znaš li koliko je izbjeglica stiglo od početka godine u Europsku uniju?

— Čak 50 000! Pregazit će nas, Livio! Srušit će naše svete katedrale!

— A koliko ljudi živi u Europskoj uniji, dobra moja Elizo? — upitao sam je, ne bi li joj skrenuo crne misli.

— 500 milijuna? — ispalila je, vidno ponosna na svoje znanje. Uzeo sam onaj pištolj-kalkulator sa stola i dao joj ga u ruke.

— Računaj, nesretnice! — natjerao sam je.

Elizabeta Mađarević je stala zadubljeno tipkati na kalkulator poput osnovnoškolke, dok sam ja onog Arapina zamolio da nam donese račun.

— Livio — obratila mi se skrušeno. — Čini mi se da je to jedna izbjeglica na oko deset tisuća Europljana — izgovorila je ispod glasa.

— Bravo, Elizo iz zemlje čudesa! Vidiš što radi ne­umoljiva matematika! Znaš li tko ju je izmislio? — poentirao sam, znajući da mi od sramote neće ponuditi odgovor na to pitanje.

Diplomatkinja Mađarević je zatim pokunjeno ustala od stola (natjerao sam je da plati račun) i nestala u nepoznatom pravcu. Sada čitam da je povukla sve svoje izjave, lažući kako joj je profil bio hakiran. Operacija Balaton je uspjela.

Ja sam se vratio svojoj slikarici na Schillerpro­menade; evo me gdje joj zadovoljno poziram za najnoviji akt. Sutra se vladinim Challengerom vraćam u Zagreb. Nadam se da su agenti iz moje pratnje učinili nešto po pitanju onog kruha, i da će urednik imati razumijevanja za moje izbivanje s posla i visokoprofilne lobističke aktivnosti.