Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

ŽEZLA I HALJINE

Upravo mi je telefonirao Damir Boras, rektor zagrebačkog sveučilišta.

— Livio moj dragi, prijatelju riječki! — započeo je blagoglagoljivo, kao da smo zajedno proputovali svijeta, ili barem barili brucošice po zagrebačkim menzama i opskurnim studentskim klubovima.

Nije me to iznenadilo, tako funkcioniraju ljudi njegove sorte.

— Damire, legendo! — postavio sam se na tu razinu.

— Kako je, jeste li dodatno pali na listi svjetskih sveučilišta? Radi li ono tvoje žezlo? Vidio sam da si nekidan pogladio po ramenima onog stranca Draga­na Čovića, predavši mu i počasni doktorat… Digla se prašina oko toga, mili moj rektore… — započeo sam ga provocirati, onako kako Fiumanski već to radi.

— Čović je naš, Livio… Hrvatina!

Ovdje sam mu kazao neka prekine s tom budalastom pričom, i da su Hrvatine isključivo oni koji plaćaju poreze ovoj napaćenoj državi, neovisno o tome jesu li bijelci, crnci, Arapi, Hrvati ili Srbi. Naložio sam mu neka mi priloži informacije o tome koliko je taj Čović uplatio novca u državnu blagajnu RH te da ću onda, moguće, revidirati svoje stavove po pitanju njegova velikog hrvatstva.

Ipak sam ja, prije svega, razuman tip.

No, ovaj je brzo skrenuo priču i započeo mi govoriti iduće:

— Livio moj, gledaj zašto te zovem. Dobro si detektirao da se digla prašina oko tog Čovićevog počasnog doktorata… Neviđeno me gaze, Fiumanski! A sve što sam time htio učiniti jest poboljšati položaj bosanskohercegovačkih Hrvata… Pružiti im ruku, onako bratski, prijateljski!

— Dođi na sebe, Damire. Pa čime se ti baviš? Sinoć sam skrolao po tim listama svjetskih sveučilišta, ispred Zagreba su fakulteti iz država za koje nikad nisam niti čuo! Svi nam se rugaju, dok ti dodjeljuješ doktorate sumnjivim licima. Što se dešava, rektore? — lijepo sam ga upitao.

Boras mi je nastavio razlagati kako se nema vremena baviti sveučilištem, programima, kadrom, publikacijama i napretkom na tim listama, jer je opterećen borbom protiv domaćih marksista, sudskim progonom studenata, promocijom biblijskih vrijednosti te zazivanjem Isusa Krista.

Također, ima mnogo posla vezano uz paradiranje sa žezlom u onoj svojoj halji, a sve ove stvari — kazivao mi je uvjereno — startna su točka za proboj bilo kojeg Sveučilišta na svjetskoj sceni, jer bez Boga i žezla — gotovo je bio zaplakao — nema prosperiteta niti napretka u znanstvenom, kao niti u moralnom smislu!

Saslušao sam ga jer me tako odgojila majka, a onda sam mu naložio neka napokon prijeđe na stvar, budući da sam svaki čas trebao primiti jednu od ljubavnica i tim sam povodom pripremao brudet od lastavica i škarpina s palentom. Istinu govoreći, taj brudet je bio zamrznut i davno mi ga je posla­la majka, a ja sam samo trebao spremiti palentu, no nisam to govorio Borasu, misleći kako će me dodatno udaviti bude li raspolagao tom malom trivijom iz mojega doma.

— Požuri, Damire, imam tu neke lastavice, škar­pine, baš čistim ribu i ruke su mi pune iznutrica. Malo si me zatekao, dolazi mi neka malena… — la­gao sam mu.

— No, slušaj me, Livio moj dragi… Evo zašto te zovem. Ideja koja mi je pala na pamet jest da pozovem vas nekoliko domaćih pisaca, što se kaže, glasova nove generacije, pa da vam dadnem te po­časne doktorate i malo pozicioniram zagrebačko sveučilište na taj način. Kao, mi razumijemo mlade, dijelimo počasne doktorate i propalim romanopis­cima što se druže u Limbu, ili kod onog pijanca Krole te organiziraju književne programe na koje nitko ne dolazi. Okupi mi vas nekoliko, dat ću vam te doktorate… Sigurno ćete poslije toga lakše naći izdavača, a ja ću skrenuti malo pozornost s ovog Čovića i dokazati da zagrebačko sveučilište, osim Isusa Krista, razumije i mlade! — govorio mi je euforično, kao da je sasvim blizu kakve velike javne pobjede, kao da će zbog tog poteza već sutra zagre­bačko sveučilište završiti među prvih sto u svijetu.

— Damire… Mi ti nismo baš od tih ceremonija — odgovorio sam mu direktno u glavu, da malo smanjim taj zanos koji je dolazio s druge strane li­nije i zbog kojega je u meni gorilo. Htio sam šakama nalupati te smrznute škarpine i lastavice koliko me cijela ova priča s Borasom, žezlom, Čovićem i počasnim doktoratima izbacila iz takta.

— Uostalom, taj nas papir, s obzirom na položaj zagrebačkog sveučilišta u svijetu, može samo dodatno osramotiti, a gotovo smo dotakli dno, Damire moj… — nisam više skrivao kako nemam razumijevanja za ponudu tog tipa, a zamislivši sebe na toj cirkusantskoj ceremoniji što uključuje žezla, halje i čitavu procesiju te podsjeća na kakvo sektaško okupljanje, umalo sam crko od boli, neugode i jada.

— Livio, ne ostavljaj me! — piskutao je glas s druge strane linije.

— Reci, što treba učiniti da mi dođete po te počasne doktorate, kako bi morala izgledati ta ceremonija? Nešto bi trebalo organizirati… Znaš, doći će mediji pa da vas malo poslikamo — nije me ostavljao na miru.

Tada mi je sinulo.

— Može ceremonija, dragi Borase! — sada sam, pak, ja bio euforičan; zaboravio sam na lastavice, škarpine, ljubavnicu i palentu.

— Reci što treba učiniti, Fiumanski! — i rektor je bio potpuno zanesen.

— Ovako, okupit ću ti nas par, a ti dovedi kame­re i pripremi te doktorate. Pojavi se bez one halje, molim te. Odjeni se normalno, stavi se u neki lan… Ljeto je, bratiću! — sugerirao sam mu posve prijateljski, na što mi je kazao kako on ne može nositi lan, jer se mnogo znoji na vrućini te bi mu se svi mogli narugati jednom kad izađu te fotografije.

— Damire, ionako ti se svi već rugaju… Dođi u kupaćim gaćama, svejedno je, samo te ne želim vi­djeti u haljini, a na ono svoje žezlo i ne pomišljaj… — nastavio sam s uputama.

— U redu, vrijedi. Što još, dobri moj Livio? — upitao me ponizno.

— Želim da kupiš na račun sveučilišta sve pjesme Predraga Lucića, s naglaskom na one iz zbirke Step by Step — Stepinac. Nakon primanja doktorata, Borase dragi, čitat ćemo te krasne Lucićeve pjesme i slaviti njega, satiru, slobodu govora te samu poezi­ju! Za to će nam trebati i pet litara jeftinog bijelog vina te tri litre mineralne vode, tako da slažemo gemište, a donesi nam i dvije do tri šteke cigareta. Nadalje, pripremi nam i jedan stol — neka bude običan školski — te tri bijedne stolice na kojima ćemo sjediti dok se budemo rugali svim tim nazo­vi uglednicima u tvojoj publici… I sredi da bude prisutan i onaj biskup Košić! — uživao sam u vizionarskim uvjetima koje sam mu iznosio, znaju­ći kako je svakom mojom riječcom sve više oznojen.

Saslušao me te se obećao javiti kroz dvadeset i četiri sata. Možda uskoro postanem doktor Fiumanski.