Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

O SVRABU I SVEMIRU

Urednik me jutros poslao u Sisak, naručivši mi tekst o gradu koji se lomi između srednjovjekovlja i futurizma.

— Tanka je granica između svraba i svemira, Fiumanski! Čuo si za naše mlade FER-ovce koji će iz središta Sisačko-moslavačke županije lansirati raketu u svemirska prostranstva. O tome želimo pisati, Livio. O svemiru, letećim automobilima i historijskim pothvatima! Požuri u Sisak i vidi je li ta pojava svraba u gradu, o kojoj svi sada pišu, ugrožava rad našeg prvog Svemirskog Centra. Evo, napokon teren za tebe — brifirao me na jutarnjoj kavi.

— Uredniče, shvaćam vaš entuzijazam, i hvala što me šaljete na teren, ali znate da ja i nisam baš idealan za te svemirske teme. Htio bih napisati nešto o željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Sisak je bio vrlo jak u tim područjima, znate, bio je to pravi industrijski gigant. Želim vidjeti mogu li gradu svojim tekstom kako pomoći, povratiti mu taj industrijski, radnički sjaj…

— Hrpa gluposti, Livio! Kakve pekare, industri­ja, kakvi bakrači?! Na to više nitko ne klikće, osim članova Radničke fronte. Želim priču o Centru i njihovoj zaštiti od svemirskog zračenja. Čitao sam kako su na dobrom putu da prodaju te svoje štitove i onom genijalcu Elonu Musku. Idi sad… i donesi mi nešto dobro!

Po dolasku u Sisak zatekao sam postapokaliptično stanje. Zgrade razrušene, prozori zatvoreni, nigdje nikoga. Nigdje ni brodova koji krcati teretom plove Kupom i Savom, kako sam čitao u nekim jugoslavenskim knjigama. Pred Željezarom, tek nekoliko vidno ožalošćenih figura; nisu mi izgledali kao visokoprofilni radnici iz svemirske industrije.

— Dečki, gdje je Svemirski Centar? — upitao sam ih. Nisu htjeli govoriti. Jedan me od njih gestikulacijom upitao cigaretu. Dao sam mu je, naravno, međutim ovaj mi je uzeo cijelu kutiju, razdijelio prijateljima i pospremio je u džep svoje košulje. Čitavo vrijeme su se mahnito češali po tijelu, bilo je očito da su i oni zaraženi.

— Svemirski Centar, znate, oni što će raditi štitove za Elona Muska… Ja sam novinar, htio bih nešto napisati o tome — pokušao sam još jednom, pri­palivši osobno svoje cigarete svakome od njih.

Napokon, glas.

— Ne znamo ništa o prokletom svemiru. Trebamo penicilin, aspirine i gelove protiv parazita. Trebamo deratizaciju. Molim te, pomozi nam, pa ovo je 21. stoljeće, a nas napadaju biblijske bolesti — kazivali su uglas.

U toj je pustoši bilo lako primijetiti i onog biskupa Košića. Bauljao je prema Željezari u svećeničkoj halji, tamjanom tjerajući sveproždirući svrab.

— Biskupe! — zazvao sam ga. — Centar, gdje je Svemirski Centar?

Košić je u potpunosti izignorirao moje pitanje. U transu je držao nekakvu propovijed, spominjući skakavce, svrab i razne druge pošasti, pojašnjavaju­ći kako je to rezultat odnarođene vlade, sekularne države i pada hrvatske vjere u Isusa Krista i nje­govo uskrsnuće.

Ne znam što da sad radim. Nemam tekst o Svemir­skom Centru i biznisu Siščana s Elonom Muskom.

Sve što imam su očaj građana i postapokalipsa. Ne izgleda mi kako će se odavde uskoro lansira­ti rakete. Ne izgleda mi, štoviše, kako će na ovom opustjelom prostoru tako uskoro niknuti ni obična stambena zgrada, a kamoli kakvi svemirski centri.

Idem sada nazad za Zagreb. Ostaje mi nadati se da nisam i sam pokupio taj vražji svrab.