Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

KRIZA U PRAŠKOJ

Jutros se zagužvalo pred ulazom u Bandićevu stranku u Praškoj ulici.

— Uredniče, kasnim na posao — javio sam se u redakciju iz tramvaja.

— Fiumanski, opet lažeš! Već vidim kako ćeš mi prodavati priče o svojim tajnim dogovorima sa zaštićenim izvorima iz HDZ-a… Dosta mi je tih obmana! Odmah da si se pojavio za kompjute­rom u redakciji, treba mi netko da napiše tekst o ovom ledenom valu. I ne želim nikakva filozo­firanja o klimatskim promjenama, Livio, trebam tekst koji će malo podići paniku među stanovniš­tvom, natjerati ih da se zapitaju što će sa svim tim luftmadracima, godišnjim odmorima… Nedosta­ju nam klikovi, kaskamo za drugim tabloidima i oglašivači će nam prestati slati novac, a onda će nestati i ta tvoja plaća. Što ćeš jesti, Fiumanski? Hoćeš li živjeti od tih svojih eseja koje pišeš za stu­dentske listove?

— Uredniče, ja se ispričavam, ali tramvaj ne mrda. Ne znam što je… — rekao sam mu.

— Onda izađi van i vidi što se događa, ti si repor­ter! Ako ima kakvo zgaženo dijete, ili ne daj bože trudnica, odmah se spoji live, promet će nam po­letjeti! — grmio je s druge strane linije.

Izašavši iz tramvaja, vidio sam okupljen narod kako se vrlo zainteresirano sagiba nad tračnicama. Scena me potresla. Pomislio sam kako ću mora­ti odraditi neki crnokronikaški posao, što nikako nije moj fah.

Livio Fiumanski, kako znate, ispisuje visokoprofilne intervjue, literarne reportaže na desetak kartica teksta i impresionističke eseje o književnosti. Sni­mati mrtvace jednostavno nije njegov film.

Ipak, odlučio sam postupiti hrabro.

— Mjesta, mjeeestaaaaaa — gurao sam se kroz okupljen narod, pokušavajući shvatiti što je, za­boga, zadesilo grad u ovim ranim jutarnjim satima.

Konačno, olakšanje.

— Uredniče, evo me na mjestu događaja — raportirao sam zadovoljno na telefon. Nada mnom se nadvilo dvadesetak tijela; baš svi su htjeli vidjeti ovaj čudesan prizor.

— Ovdje nema mrtvaca, osim ako ne računamo one političke — prenosio sam manirom hladnokrvnog žurnaliste stanje zatečeno na terenu.

— Šefe, na tračnicama leži Milanka Opačić, glavom i bradom! Viče o tome kako je Bandić uzeo Sinišu Vargu u stranku, a nju ignorira. Jadnica, izgleda mi van pameti! Očevici mi govore kako je obećala ležati na tračnicama sve dok joj ovaj ne da člansku iskaznicu… Hoćete li da se spojim live i prenesem to našim čitateljima? — ushićeno sam mu pojaš­njavao.

— Livio, više nitko ne klikće na te pokvarene i ko­rumpirane političare. Teški passé! Kakva Milanka Opačić, jesmo li u 2009. godini? Danas je kod Bandića, sutra u HDZ-u, a već preksutra trči u HNS u zamjenu za krafnu i mjesto u kakvom nadzornom odboru. Koga to više zanima? Mani se gluposti! Ako nema pravih mrtvaca, sakupi svoje prnje i do­trči mi u redakciju napisati vremensku prognozu!

Poslušao sam urednika i pohitao u redakciju. Do­bio je svoj članak o nepredvidljivom vremenu i možebitnom ranijem završetku ljeta, evo ga gdje zadovoljno broji klikove. Čitam usput u vijestima kako je Bandić primio tu nesretnicu u stranku, okončavši tako krizu u Praškoj.

Šteta što mi šef nije dao da izvijestim o incidentu u svom stilu; mislim da bi to bila dobra roba i da bi ljudi klikali.