Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

ZAVIČAJNO PJESNIŠTVO

Ti šarlatani ne žele zaštiti moja slova. Vrijeđa me to, ali uspjet ću već u životu. Treba samo pronaći način.

Vremenu unatoč, iskoristio sam vikend za plani­narske aktivnosti i boravak u prirodi. U zadnje vrijeme sam se, naime, okrenuo tzv. zdravom na­činu življenja, ne samo kako bih uštedio na pelinu i cigaretama, već kako bih pronašao i novi izvor in­spiracije. Sumnjive kafane i noćni klubovi ne draže me kao nekoć; znam, vjerojatno je stvar u nemiloj propagandi angloamerikanskih medija, koji nas ne prestaju uvjeravati kako nije zdravo ispiti bocu vina naiskap, ali je zato sjajno trčati uzbrdo do točke srčanoga udara.

Po svoj je prilici i Fiumanski nasjeo na takve bu­dalaste priče.

Neka, možda ću tako postati zavičajni pjesnik! Moje mračne, kvazi-egzistencijalističke eseje io­nako nitko ne čita, a jednom kada se okrenem aktivnom životu i započnem pisati o padajućem, jesenjem lišću, o proljetnoj travki i mirisu prirode, o nabujalim, silnim rijekama i gorostasnim plani­nama, o ljepoti majke domovine — e tada će svi prenositi moje pisanije, a uvrstit će me i u lektirni popis. Tko zna, možda će Kolinda Grabar-Kitarović inzistirati da se takve moje strofe umetnu i u državnu himnu.

Otišao sam zato po njih na Medvednicu. Lutao sam i lutao, razmišljajući o pejsažu i domovini, ali strofe mi nisu nikako dolazile na pamet, pa sam odlučio okrenuti ploču i posjetiti spilju Veternicu.

Sjetih se, međutim, jedne manje, nerazvikane spi­lje o kojoj sam davno čuo nekoliko priča za šankom jedne podsljemenske birtije. Fiumanski je under­ground, pomislih, tu se krije inspiracija za njega.

Uz pomoć moderne tehnologije — kojom sam sada u potpunosti ovladao — i GPS-a uskoro sam bio na ulazu te skrivene spilje. Jedva sam disao od sve te planinske šetnje i odsustva cigareta, ali prokrčio sam put unutra, goloruk razmaknuvši šikaru i nekoliko osušenih trupaca.

Stupivši u to grotlo, osjetio sam vlagu, hladnoću, mrak. Bio sam pod teškim dojmom i učinilo mi se kako se ovuda nije nitko kretao još od prahistorije. Kako sam oduvijek snatrio postati arheolog-istraživač, instinktivno sam se dao u prebiranje po tlu i zidovima te spilje, sav u potrazi za dokazima dav­nog života. Možda ću i ja otkriti nešto značajno, ohrabrivao sam se, pa napokon zaraditi preprodajom artefakta u kakav muzej ili naučni centar!

Konačno, crtež. Crtež na zidu, kao u Altamiri! Paleolitička umjetnost nikada nije bila područje mojeg interesa, ali znadem, pobogu, prepoznati petroglif?!

Crtkarija, doduše, nije prikazivala bizone i lovce, već nekakvo lice s naočalama, ali računao sam da bi to moglo biti raritetno svjedočenje o kakvoj na­prednoj, vanzemaljskoj paleolitskoj civilizaciji.

Koliko ću samo na ovome zaraditi!

Taman dok sam promatrao taj uradak i razmišljao o načinima na koje je mogao biti izveden (kamenom, grančicom ili oštricom nekakvog drevnog oruđa?), iz dubine te pećine začuo sam jecaj.

Bože, kako sam se samo uplašio. Postavio sam se u gard kao boksač te sam hrabro zakoračio u smjeru jecanja. Možda pronađem drevnog stanovnika Medvednice, pomislih, prodat ću ga u cirkus i zgr­nuti veliku lovu!

Kad ono, naiđoh na Šeksovog posinka, zaboravlje­nog HDZ-ovog Karla Resslera kojega sam onomad zalio koktelom po glavi. Skutrio se u dnu te spi­lje, gol do pasa i prljavih noktiju, buncajući nešto o “vjerodostojnosti” i progonu iz stranke. Ispalo je da je on nacrtao onaj petroglif, za kojega mi je pojasnio kako predstavlja lice premijera Plenkovića. Baš on ga je tu strpao, ispričao mi je potišteno, i to nakon debakla partije na europskim izborima, a zabranio mu je da izađe sve dok se ne popravi rejting stranke.

Jadni Karlo Ressler. Tako slab, blatnjav, neu­hranjen i gologuz, podsjetio me na Goluma iz Gospodara prstenova. Podijelio sam s njime par suhih krekera koje sam bio ponio na izlet, a tražio me i cigaretu. Pojasnio sam mu kako ih nemam ovog puta sa sobom, i to zbog velikoga plana da se prometnem u zavičajne pjesnike, za što prvo treba biti kadar osjetiti čist, planinski zrak, kako bih kasnije uopće imao o čemu pisati. Porazgovarali smo još neko vrijeme, a zatim sam napustio tog nevoljnika. Srce mi se slamalo gledajući ga kako mi maše iz te pećine dok sam se brzim korakom udaljavao prema gradu.

Toliko o mojoj vikend avanturi. Nije mi pošlo za rukom prometnuti se u domoljubne pjesnike. Štoviše, noćas opet planiram u birtiju, gdje ću trošiti novac kojeg nemam do sitnih jutarnjih sati. Ispri­čat ću svima i za ovaj susret sa spiljskim Resslerom, ali već vidim kako će me opet prozivati lašcem.