Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

NAPUŠENI POTHVAT FIUMANSKOG

Neki lik je izgurao automobil sto i šest kilometara po Vukovarskoj ulici unutar 24 sata, čime je oborio Guinnessov rekord. Svaka čast, smion pothvat!

Omniprezentan kakav jesam, ispratio sam i to za vikend te sam donio odluku: prijavit ću se i ja za obaranje rekorda, što da ne?! Motat ću neprekidno dvadeset i četiri sata džointe i čitati knjige, a kolege novinari će to uživo prenositi telefonima i distri­buirati kroz kapitalne medije. Napokon ću postati tražen i rado viđen! Veseli me da ću, konačno, ja biti onaj koji stoji ispred kamere, kojega se snima poput spretne cirkusantice na trapezu ili pak divlje zvijeri u kavezu. Portali će me maltretirati za izjave i diviti se mojemu pothvatu, a sramežljive novinarke na praksi će mi prilaziti s pitanjima poput:

— Molim vas, gospodine Fiumanski, je li bilo teško popušiti toliko džointa tijekom čitanja razno-razne literature? Vidite li vi uopće više išta na te svoje okrvavljene oči?

— Oh, kako da ne, ja vidim, mlada kolegice, i mo­ram stoga reći da vam lijepo stoji ova boja fuksije kojom ste se danas ogrnuli. Nekako je poletna, pro­ljetna, lijepo ističe vaš neosunčani ten i opću figuru. No, vratimo se na taj moj junački pothvat. On je bio naporan, ali važan! Kao što ste i sami, vjeru­jem, upućeni, u nas je uvriježeno misliti kako se od trave unutar desetak dana stiže do heroinske propasti. To su priče za stare babe, za dvadeseti vijek! Ja sam htio dokazati kako se na travi može itekako dobro misliti, kako se može čitati, kom­parativno analizirati velika djela ruskih klasika ili francuskih egzistencijalista. U tome sam, hva­la univerzumu, i uspio, a sada očekujem da svoje mišljenje na temu izrazi onaj genijalac Milan Kujundžić i njegovo Ministarstvo zdravlja, kao i Ured za suzbijanje zlouporabe droga.

— Recite, u kojem dijelu pothvata vam je bilo najte­že, jeste li u kojem trenutku pomislili kako nećete uspjeti?

— Bilo mi je teško tako napušenom čitati Jaroslava Hašeka. Inače obožavam doživljaje njegovog vojaka Švejka i pročitao sam to remek-djelo mnogo puta, no čitajući te njegove avanture nakon četrdesetog džointa toliko sam grcao od smijeha, da sam pomi­slio kako će mi iskočiti želudac! Tada sam zatvorio te stranice i okrenuo se psihološkom romanu. Uzeo sam, mlada kolegice, čitati Ljermontova…

*

Moja akcija će pored sportskog i natjecateljskog imati i aktivistički karakter, budući da ću promo­virati legalizaciju trave i čitanje pred svekolikom javnošću. Gledat će me na desetine hiljada ljudi putem novih medija, sponzorirat će me grado­načelnik Bandić, a policija me neće moći privesti — kako zbog Guinnessovog imuniteta, tako i zbog moje učene, knjiške pojave, ali i slave koju ću po­stići tijekom ranih sati obaranja rekorda.

Okupljam stručni tim za ovo prestižno rušenje re­korda! Molim vas, neka mi se zainteresirani prijave u inbox. Trebat će mi netko da izmrvi sve te kifove i smota silne džointe dok sam ja uronjen u literaturu, a neće biti na odmet imati i čovjeka koji će me opskrbljivati vodom i slatkišima.

Sam ću, ipak, brinuti o literaturi. Nemojte štogod zamjeriti: vjerujem isključivo u vlastiti ukus po tom pitanju.

A trebat će mi i lova — i to čitavo brdo love! — jer Guinnessov certifikat i te njihove sudije, koliko čujem, koštaju preko sto dvadeset hiljada kuna.

I zato vas pitam, dragi prijatelji, možemo li jednom crowdfunding kampanjom sakupiti takvu cifru za ovaj velebni, napušeni pothvat Fiumanskog?