Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

PISATI NASTRANO

Ušuljao sam se maločas među prosvjednike na Markovom trgu, gdje se govorilo nešto o takozva­noj neprimjerenoj lektiri. Nisam znao o čemu se točno radi, ali bilo mi je zanimljivo da se o knjizi lamentira pred Saborom, pa sam brže-bolje pri­šao bliže, pomislivši kako je to odlična prilika da sebe malo ispromoviram te da me konačno uvrste u lektirni popis. Ući ću u deal sa školama i izdava­čima, pa će mi napokon izdati knjigu! Knjižnice će me otkupljivati po povoljnim cijenama i konačno ću postati citiran i cijenjen autor. Srednjoškolska djeca će obožavati moje pisanije; žicat će me autograme i pratiti po gradskim salonima, a kada me proglase najposuđivanijim autorom u Hrvatskoj, Aleksandar Stanković će me pozvati u Nedjeljom u 2, da prozborim nekoliko pametnih, dok čitava Hrvatska objeduje i bulji u moj intelekt i naočitu figuru. Nisam li to zaslužio?

Kroz nekoliko će godina tako na državnoj matu­ri stajati i iduće pitanje — “Gdje je na početku svoje karijere objavljivao pisac i žurnalist Livio Fiumanski, čije ste dnevničke zapise čitali u drugom polugodištu trećeg razreda?”

Što će tek taj dan imati za reći moja draga majka, koliko će samo biti ponosna!

Sreo sam ondje Kristinu Pavlović, sestru onog Ladislava Ilčića iz stranke HRAST, i odmah mi se učinilo kako ona dirigira tim cirkusom. U megafon je trubila nekakve laži o Zoranu Feriću i Kristianu Novaku, dok su njezini drski pobočnici pripremali lomaču na kojoj su htjeli zapaliti nepoželjne knjige. Trajalo je to, bogami, galamila je onuda dvadese­tak minuta — i to sasvim neupućeno i amaterski! — ali nisam htio ulaziti u dublje književnoteorijske rasprave. Odlučio sam da mi je bolje pobrinuti se za sebe; Fiumanski je davno prestao biti prosvje­titelj.

— Kristina, oprostite — povikao sam joj na uho dok je žvakala taj megafon.

— Ovo je prosvjed, što želite? Ne može sada, ne dok mnogi pišu nastrano! — izgovarala je u taj aparat, tako da nas je slušao čitav Markov trg.

— Evo, pročitajte ovo, mislim da je primjereno za srednje škole… — gurnuo sam joj zgužvani bunt ovih bijednih tekstova u šaku.

— Pročitajte, preklinjem vas. Fiumanski ne piše nastrano! — zaderao sam se krajnjim snagama dok me njezina gorda straža odvlačila otamo.

Udaljili su me taman u času kad su ti divljaci po­hrlili na lomači zapaliti desetak Murakamijevih knjiga. Jedna profesorica hrvatskog je uz poklič prva bacila šibicu, pred očima zgroženih japanskih turista koji su sve fotografirali. Nikad nisam bio neki matematičar, ali mislim kako je njih desetak imalo bar sto fotoaparata, svih boja i oblika.

Ovo bi mogao ispasti međunarodni incident, ka­žem vam. Ali neka, bitno mi je da Kristina pročita moje zapise. Dogodi li nam se konačni udar konzervativaca, očekujem da će ona preuzeti Ministarstvo kulture, pa me možda uvrsti u taj lektirni popis.

Ne mogu se više boriti za poštenje, opće vrijednosti i razum. Od toga nema kruha. Sada gledam samo na sebe i svoj uspjeh, a da bih bilo što postigao moram biti blizak s moćnicima sa svih strana ideološkog spektra. Zato jedva čekam čuti što Kristina misli o mojim dnevničkim zapisima, nadam se da će ih doista i pročitati. Fiumanski jednostavno mora za­vršiti u srednjoškolskom kanonu!

Samo da ih nije zapalila na lomači s Murakamijem, Ferićem i Oljom Savičević Ivančević.