Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

ATRAKTIVNA POKRETNA RADNJA

Primijetio sam kako u kvartu gdje živim ne postoji mogućnost kupnje nedjeljom. Svi veliki tržni cen­tri u blizini su zatvoreni, a ni kiosci ne rade, pa na taj sveti dan u blizini mojeg stana nije moguće kupiti kondome, štampu, rizle, pivo ili neku drugu potrebitost čovjekovu.

Odlučio sam stoga osvijestiti poduzetnika u sebi te oformiti biznis koji će raditi isključivo nedje­ljom. Tako ću popraviti kućni budžet te ću lakše preživjeti mjesec, budući da od svoje novinarske plaće sve teže živim. Štoviše, urednik mi je nedav­no ozbiljno zaprijetio, rekavši kako će tražiti od tehnomenadžera u firmi da mi otkažu suradnju ako ne prestanem glumiti velikog novinara, stalno nešto izvolijevati i tražiti da mi daje prostora za eseje o književnosti i dokumentarce na koje nitko neće htjeti kliknuti.

Poduzetništvo sam izabrao zato što sam znao da me tako nitko neće moći prozivati za uhljeba ili neradnika, a to mi je jedna od većih fobija otkako dnevno konzumiram hrvatske medije. Otvorim li vlastiti biznis, ljudi će me napokon početi cijeniti i postat ću prosperitetan član zajednice.

Indexovi novinari će me moliti da me isprate u onoj rubrici “Lijepa priča nedjeljom”, Telegramov Mladen Pleše će također o meni napraviti veliku priču, a onaj zaneseni neoliberal Igor Vuk će me napokon pozvati k sebi u podcast kako bi nahvalio moj poduzetnički nerv te se nadivio činjenici da mi je uspjelo shvatiti čega to nedostaje na tržištu i na tome zaraditi novac.

Doista ingeniozno od mene!

Budem li stvarno probitačan, završit ću nakon par godina kao kakav funkcioner u Hrvatskoj gospodarskoj komori. Tako je, to je budućnost za Fiumanskog. Dohvatit ću se neke fotelje u toj komori i zatim ću otimati ostalim poduzetnicima novac, a sve kako bih mogao ostvariti svoje dječačke snove i baviti se kolekcionarstvom skupocjenih slika, antiknog namještaja i austrougarskih luste­ra. Razmjenjivat ću Rabuzina i Berbera s onim nogometašem Davorom Vugrincem, kretat ću se u visokom društvu, a kada postanem pravi ugled­nik, prepun umjetnina kojih se baš svi žele domoći, zatražit ću Zorana Krivića da mi započne orga­nizirati aukcije po gradskim salonima. Pritom ću bariti ostarjele, fine dame od kojih ću također tražiti novac za svoj uglađen eskort, razgovore o književnosti, a po potrebi i za nešto više, zašto ne? Ovo je slobodna zemlja i slobodno tržište! Sve što treba jest prilagoditi se, tržišno se usmjeriti te za­početi uzimati novac.

Kupio sam stoga prošli tjedan Plavi oglasnik i — nevjerojatno! — već na desetoj stranici ugledao temeljnu točku svojega budućeg biznisa, koji će me odvesti daleko od ovog nesigurnog života u kojemu si ne mogu priuštiti mjesečne posjete vlastitim lju­bavnicama u Pariz, Bruxeless ili London.

Evo što je pisalo u tom oglasu koji će mi stubokom promijeniti život:

“Pokretna ugostiteljska radnja u obliku sladoleda! Sadrži priključak vode i struje. Više informacija na: 091-xxx-xx-xx.”

Kako je atraktivno izgledala ta pokretna radnja! Oglas je bio popraćen fotografijom, i odmah sam posudio novac od jednog prijatelja koji se bavi uz­gojem i preprodajom marihuane te sam kupio to šareno kiosk-vozilo u obliku točenog sladoleda koji curi iz aparata. Izgledalo je skroz vesandersonovski, i bio sam uvjeren kako ću već na račun same estetike te radnje zgrtati lovu neviđenom lakoćom. Budući da je stvar pokretna, razmišljao sam kako ću mijenjati lokacije po kvartu, na radost i iznena­đenje kupaca kojima ću čas biti bliže, a čas dalje. Takvom ću mobilnošću zahvatiti veće tržište, a u šarenoj ću radnji nuditi kapitalni domaći i strani tisak, zatim kavu, konjak, bombone, žvakaće gume, razna craft piva, rizle i, naravno, sladoled iz apa­rata. Dodatno, organizirat ću i malu terasu ispred tog svog pokretnog kioska, možda dva ili tri stola, tako da moja sladoledna radnja služi i kao svoje­vrsni kozmopolitski centar; mjesto na kojemu je moguće pročitati svjetsku štampu, porazgovara­ti o aktualnostima i problemima svijeta u kojemu živimo, a možda i donijeti neki prijedlog za bolje sutra. Bude li se tu doista započela okupljati inte­ligencija onako kako sam zamislio, oformit ćemo kroz par godina i političku stranku te ćemo spasiti ovu izmučenu hrvatsku državu.

Uglavnom, otvorio sam d.o.o, dakako uz pomoć jedne ljubavnice koja mi je dala i temeljni kapital, budući da ja nemam za krafnu, a ne znam mnogo ni o takvoj vrsti papirologije, pa sam napunio taj kiosk raznim stvarima i prvi put u nedjelju iza­šao na ulicu. Smjestio sam se na jedan gradski ugao, izložio novine te napisao na tablu kako je ovo jedan kozmopolitski centar gdje se može čitati svjetske štampe od prekjučer, ali i kupiti sladoled iz aparata ili jednostavno popiti kavu. Bio sam baš, baš nabrijan na ovaj svoj poslovni potez i razmiš­ljao sam kako ću kroz par mjeseci započeti slati i pakete, ali i nuditi mogućnost plaćanja računa na kojima ću uzimati proviziju od 10%.

Dodatno, nudit ću i popravak raznih kućanskih aparata, zatim bicikla, kompjutera, telefona, ali i frižidera te ostale bijele tehnike. Zaposlit ću ne­koliko ljudi i moj kiosk će se prometnuti u pravi multifunkcionalni biznis, s kojim se neće moći mjeriti niti Ivica Todorić u svojim najjačim dani­ma kiosk-poduzetništva.

— Sladoleeed, kaaaaava, štaaampa — vikao sam iz kioska i remetio nedjeljni mir uspavanog kvarta.

Tada sam vidio kako mi, gegajući se poput strašila, prilazi jedan čudan tip, odjeven u nekakvo povijesno viteško odijelo s crvenim križem na prsima. Uskoro je podignuo svoj vizir i shvatio sam kako preda mnom stoji onaj jeruzalemski vitez Željko Reiner, potpredsjednik našeg uglađenog, funkci­onalnog Sabora. Poznavao sam ga s nekih partija bridža, ali prošlo je otada nekoliko godina i čovjek se sav izmijenio. Totalno je bio u tom viteškom filmu.

— Brate moj, dugo nismo zaigrali na karte — obratio mi se Reiner.

— Bok Željac, a kad ti ja nisam više u tim kartaškim filmovima. Vidiš da sam se bacio u biznis, poduzet­ništvo. Sada me drmaju neke druge brije — pojasnio sam mu.

— Znam, Livio, zato sam i tu — odgovorio mi je, odloživši svoj viteški mač sa štitom na frižider pored radnje.

— Fiumanski, zašto radiš nedjeljom? — ušao je gla­vom kroz prozorčić mojeg šarenog kioska, izdužio vrat poput guje i unio mi se sav uozbiljen u facu.

— Zbog tržišta, dragi moj Željac. Zbog ponude i po­tražnje! Vidi, ovdje se nema što kupiti nedjeljom, i ja sam to odlučio promijeniti. Šopam se u zadnje vrijeme nekim knjigama o biznisu, jer ne mogu više od svoje novinarske plaće normalno živjeti. Odlučio sam stoga biti poduzetnik. Ostvarit ću monopol u kvartu i napokon ću zaraditi novac, a zatim ću lakše živjeti i posjećivati svoje ljubavnice koje su razasute po svijetu, Željac moj… — skrušeno sam mu se po­kušao opravdati.

— Livio! — zagrmio je Reiner, spustivši svoj vizir na viteškoj kacigi. Opet je u rukama držao taj svoj mač i štit.

— Tvoja odluka o radu nedjeljom nije u duhu hr­vatskog i katoličkog identiteta, vjerodostojnosti, a napose nije u duhu brige za obitelj! Čovjek ima potrebu za nedjeljnim odmorom, i tako je odredio sam Bog. Što se ti imaš miješati u to? Želiš li razo­riti hrvatsku obitelj? Tko si ti, Livio, da propituješ uvriježenu narodnu tradiciju? Ti si običan bogohulnik, i osobno ću se pobrinuti da moji vitezovi iz Reda Svetoga Groba u Jeruzalemu stignu na kri­žarske ratove u Zagreb i zapale to tvoje smiješno vozilo! — vikao je.

Uz psovke sam ga potjerao s mojeg privatnog po­sjeda, jer čitao sam na onim liberalnim portalima kako je to sasvim u redu. Nastavio se u žurbi gegati prema centru grada, valjda u potrazi za ostalim bogohulnicima koji su se drznuli raditi nedjeljom.

Taman kad sam se riješio akademika te prodao dva piva, jedne rizle i izdanje The New York Timesa od petka, naletio je novi problem. Bio je to neki isprogramirani Bandićev komunalac.

— Gospodine Fiumanski, vidjeli smo da ste po­krenuli biznis, no prema tim i tim uredbama objavljenim u Narodnim novinama, vi nemate dozvolu prodavati rashlađeno piće u ovom svom objektu, a ni lokacijska dozvola vam nije čista. Na­ime, trebalo bi ispuniti još ova 1334 dokumenta, ili ćemo vam morati ugasiti biznis i uzeti temelj­ni kapital za kojega odgovarate svojom imovinom, koju ćemo vam također, dođe li do toga, morati za­plijeniti. Dodatno, gdje vam je sanitarna knjižica, pa vi prodajete sladoled. Također, vi ne smijete biti direktor ove firme ako si ne možete isplatiti plaću od 10 000 kuna na kraju mjeseca. Koliko ste da­nas zaradili, gdje vam je fiskalna blagajna, gdje su računi? A što je s ovom terasom, imate li dozvo­lu za ove stolove koje ste postavili ovdje na ulici? — blebetao je komunalac, kao kakav kompjuterski program. Pokazao sam mu svoje rukom ispisane ra­čune, ispričavši se kako radim tek prvi dan, i kako se baš evo učim biznisu te nisam uspio sve legalizirati, fiskalno povezati i tome slično.

— Riječ je o ozbiljnom prekršaju, gospodine Fiumanski. Pa vi kradete državu usred bijela dana, naočigled sviju. Morat ću otići po financijsku poli­ciju, molim vas, sačekajte malo… — priprijetio mi je pa otišao po te uhljebe koji će me dodatno izmaltretirati sa svojim zahtjevima, a ja samo želim zaraditi novac i biti prosperitetan član zajednice.

No, Fiumanski je imao plan. Odvezao sam se tim svojim pokretnim kiosk-vozilom na drugi kraj grada, gdje me financijska neće moći pronaći, a u među­vremenu sam se i javio redakciji Indexa, rekavši im kako imam za njih još jednu atraktivnu priču o te­roru uhljeba nad hrvatskim poduzetnicima.

Danas idem razgovarati s onim njihovim novinarom Markom Repeckim. Ispričat ću mu svoju priču i u zamjenu ga zatražiti da mi potanko objasni kako registrirati firmu u Estoniji, daleko od uhljebničkih parazita i zagrebačkih komunalaca…