Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

VIRALNI USPJEH

Postoji razlog zašto me ovoliko dugo nije bilo. Nai­me, odlučio sam promijeniti ploču, napraviti nešto od vlastitog života, jer od vođenja ovakvog dnevni­ka neću nikada profitirati. Noćima sam istraživao biznis-modele drugih influensera, sve kako bih i ja ovdje dosegao razinu na kojoj mogu živjeti kao lord od pukog šalabajzenja po internetu. Interesiraju me nerad, slava i bogatstvo. Žderanje s uglednicima. Letenje biznis klasom i stanovi po metropolama!

A za to mi, kako sam čitao od stručnjaka, treba viralni uspjeh pa, iako sam prilično zadovoljan s ovom stranicom, morao sam porazmisliti o pro­mjeni u pristupu, kako bih što prije postao vrsni content creator i lifestyle poduzetnik te nestao iz ove tabloidne tamnice.

Izgleda kako “živimo u eri slike”. Slušajući online predavanje Elle Dvornik, doznao sam kako je “sli­ka danas najbitnija, a tekst najnebitniji”. Znači li to da trebam primitivizirati ovu stranicu, prestati pisati predugačke traktate? Svi govore kako živi­mo u svijetu brze izmjene kratkih informacija, a ja sam, budalaš, započeo pisati dnevnik, i još se time mislim obogatiti?!

Bože, trebam li doista skratiti svoje objave? Uba­citi kakvu fotografiju, GIF ili šaljivi meme kako bi taj materijal bio šerabilniji, efikasnije dolazio do čitatelja? Trebam li se u potpunosti posvetiti vizu­alnoj prirodi ere koja me snašla i otvoriti Youtube kanal na kojemu ću prikazivati svoju facu, umjesto da trošim dane piskarajući ovdje?

Deprimiralo me to. Mjesecima nisam ništa mogao napisati, a ozbiljno sam razmišljao i o upisu ka­kvog privatnog fakulteta, gdje ću završiti tečaj iz digitalnog marketinga i saznati sve o reachu, engagementu, viralnom uspjehu i svemu ostalome o čemu sam čitao u savjetima tih digitalnih junaka našega doba. Čak sam o tome govorio i s majkom, koja me uvjerila kako sam ja već formirana ličnost i kako ne mogu, zaboga, opet studirati.

Odlučio sam, nakon svega, za sada nastaviti po svo­me, pa makar skončao u bijedi i neimaštini. Ovo će ostati visokoprofilna književna platforma, a ako je nitko ne bude htio čitati, bolje od siromaštva, gladi i tabloida ja i ne zaslužujem.

Uostalom, jedini influenseri koje doista cijenim su odavno mrtvi. Antun Gustav Matoš, primjerice, već mjesecima hipnotizirano iščitavam njegove pole­mike, novinske feljtone i priče.

I on je, jadnik, umro u bijedi. Čime je to Fiumanski zaslužio bolje?