Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

KUĆA ZA ODMOR

Čovječe, upravo sam opet napravio scenu, i to na radionici SEO copywritinga, na koju sam se prijavio kako bih napokon mogao početi naplaćivati ovo svoje nesretno pisanje koje me dovelo do prosjačkog štapa. Uglavnom, nekidan sam vidio oglas za to događanje na Facebooku. Kao, prijavi se i nauči pisati tekstove koji će završiti na prvoj stranici Google tražilice! Istoga sam se časa nabrijao, jer u svemu sam vidio šansu da napokon zaradim novac. Završit ću tu radionicu, primiti neku jeftinu diplomu, svi će instant guglati moje tekstove, a zatim ću započeti prodavati oglasni prostor neoliberalnim korporacijama. Postat ću digitalni nomad, zaraditi ogromnu lovu u kratkom vremenu te ću napokon moći na redovnoj bazi posjećivati svoje ljubavnice, pišući usput s aerodroma i tropskih plaža te SEO tekstove koji će sami od sebe dalje generirati dolare, zlato i Bitcoin. Kako sam bio glup! Trebao sam ovo davno učiniti, prolazilo mi je kroz glavu, umjesto što sam trošio vrijeme na višekratno iščitavanje kapitalnih djela, skiciranje nikad završenih romana i pijano teoretiziranje o književnosti za šankom Botaničara, Limba i Krole.

No, čovjek uči dok je živ, i nisam htio biti pregrub prema sebi. Uostalom, kao što je poznato, svaki pisac prolazi kroz faze u stvaralaštvu, a mene je sada, po svemu sudeći, zadesila ta SEO faza po kojoj će — tko zna! — moj opus jednoga dana možda biti i najprepoznatljiviji.

Odmah sam zamislio što će se o meni pisati za par stotina godina:

“Livio Fiumanski je bio jedan od najzapaženijih hrvatskih SEO pisaca s početka trećeg milenija. Njegovi su tekstovi u jednom periodu zauzimali prvih stotinjak stranica tadašnjeg globalnog internetskog pretraživača Google, što je u ono vrijeme bio neobičan fenomen, vrijedan divljenja. Svojim je pisanjem neumorno kritizirao poredak te je uvi­jek bio na strani slabih, siromašnih i prevarenih. Do danas nije poznato kojim se točno tehnika­ma prometnuo u najpretraživanijeg autora s ovih prostora. S propašću interneta i projekta global­nog sela njegovi zapisi su nepovratno izgubljeni, a manji dio originalnih rukopisa sačuvan je u sveu­čilišnim arhivama te na institutima za književnost. SEO prozu Livija Fiumanskog obilježio je nesva­kidašnji leksik, kao i naratološki koncepti, a zbog miješanja fikcije i fakcije često je bio prozivan za lašca. Međutim, zbog iznimne umješnosti u ispi­sivanju rečenica, tekstovi su mu se uvijek nalazili u središtu pozornosti, kako šire i stručne javnosti, tako i velikog internetskog pretraživača Google…”

Čim sam upao u taj fensi prostor osjetio sam miris šuškave love! Tamo su već sjedili nekakvi IKEA-hipsteri, uređeni kao da su poispadali iz kakvog kataloga, a ja sam požurio sjesti do jedne malice koja me na prvu zainteresirala činjenicom da je na stolu imala teku, olovku i gumicu (ostali SEO-pisci su brijali na tabletima).

Kako mi je teško bilo pratiti to predavanje. Jedi­no o čemu sam mogao razmišljati bilo je kako ću nakon te radionice nazvati Emila Tedeschija, po­hvaliti mu se diplomom i odmah ga natjerati da kupi nešto oglasnog prostora na ovoj mojoj stra­nici.

Tada se dogodilo nešto doista strašno.

Ta naša predavačica, velika poznavateljica futurizma, marketinga i internetskih pretraživača, na ploču je započela ispisivati nekakav tekst o kući za odmor. Taj uradak je, naime, trebao poslužiti kao ogledni primjer teksta koji donosi novac.

Bili su to grozni retci, loše strukturiranih rečenica, misli — stilski na razini osnovne škole! — i sve bih to još nekako i preživio da ta mlada poslovna dama, u otprilike desetak rečenica, nije sedam puta spomenula sintagmu:

kuća za odmor.

— Oprostite, čemu forsiranje tog glupog izraza, radi li se o stilskom sredstvu? I nije li istina da se, zaboga, u svakoj kući može odmoriti? Pa dovoljno je da ima pohabani kauč… — upitao sam naivno.

Započela mi je objašnjavati kako se SEO tekst ne koristi stilskim figurama te kako je sedam puta u jednom paragrafu spomenula tu kuću za odmor kako bi glupa, robotska tražilica Google shvatila da taj tekst govori o tome te ga tako pozicionirala visoko na tim svojim stranicama koje, očito, kontroliraju čitav svijet, pa tako i njezin osnovnoškolski, nakazni pokušaj teksta.

Kakva gomila neoliberalnih tričarija!

Poludio sam na ove spike. Za mene je tekst, kao što već znate, svetinja. Jedva podnosim žive urednike i lektore koji mi drndaju po rečenicama, a kamoli da mi neki internetski robot, neki pretraživač, odre­đuje što ću, kada i koliko pisati u svojim zapisima. Ma zamisli! Da ja, Livio Fiumanski, čak sedam puta bespotrebno i napasno spominjem neku sin­tagmu — bez artističkih i stilističkih pretenzija! — samo kako bi me čovjek mogao prvoga zguglati i tako brže posjetiti ove stranice? E pa — ne može.

Ovdje sam se sjetio Vojka Vrućine. U mene je, izne­nadno poput propuha, uletio splitski Mediteran. Torpedirao sam se sa stolca te izvrijeđao sve prisut­ne, i to takvim intenzitetom da je ova predavačica zvala policiju. Koja nepismena sablast! Čak sam je čuo kako u tom pozivu sedam puta spominje sintagmu “realna prijetnja”, valjda misleći kako piše taj svoj SEO tekst i kako će tako murija stići brže.

Divlje sam i uz halabuku nestao odande, ostavivši onoj malici broj telefona na jednom papiriću, koji sam joj turnuo u ruke prije negoli sam pobjegao iz tog pakla. Nadam se kako će me pozvati na piće, jer izgledala je kao da voli temperamentne momke.

A sada sam i svejedno nazvao Tedeschija, rekav­ši mu kako bih rado surađivao s njim te Atlantic grupom i bez tih Google rezultata, SEO analitika i ostalih futurističkih izmišljotina. Nadao sam se da bi mogao pristati. Uostalom, on je poznat kao mecena, umjetnik… Pomaže one muzičare iz Pips, Chips & Videoclipsa, pa bi možda mogao i mene.

Javio mi se uljuđen na telefon te mi je kazao da mu pošaljem na e-mail biznis plan oko ove moje stranice. Sada sam to i učinio, četrnaest puta iskoristivši sintagmu “financijska podrška” u tekstu duljine oko pola kartice.

Prema onome što sam čuo na SEO radionici, trebalo bi upaliti.