Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

FINA DIPLOMATSKA POZA

Nema me, bio sam utamničen sve do danas.

Opet su me strpali iza rešetaka zbog nesporazu­ma. Neprestano me krivo interpretiraju; po tome sam, vidite, blizak i našoj predsjednici. Lažno da­kle svjedoče, Jude, izvrću mi riječi i namjere, pa onda ispadam prijetnja nacionalnoj sigurnosti i ovom kvazi-demokratskom poretku. Sve više sam uvjeren kako netko to radi planski i proračuna­to, tako da se riješi žurnalističkog nerva i talenta Livija Fiumanskog koji, očito, svojim tekstovima staje na žulj bogatoj i moćnoj vlasteli koja stoluje iz svojih kuća na brežuljcima i zabačenim otocima.

Dopustite da objasnim svoj posljednji neobični slučaj:

urednik me neki dan poslao da ispratim dolazak novoizabrane predsjednice Europske komisi­je, stanovite Njemice Ursule von der Leyen. Kao, moj urođeni internacionalizam, poznavanje jezi­ka i fina diplomatska poza trebali su mi pomoći da užicam od nje kakvu izjavu, koju ćemo poslije upakirati u nekakav mini-skandal i plasirati na našem tabloidu.

Došavši na Markov trg zatekao sam se s ostalim novinarima, čekajući tu izaslanicu, ali zadržava­jući pritom dignitet. Fiumanski je gospodin — ne nadglasava se i ne razgovara u čoporu — pa sam sačekao da svi obave ono po što su došli, i nahrane tu Ursulu svojim mikrofonima, diktafonima, telefonima i ostalim spravama.

Kasnije ću je zatražiti ekskluzivu jedan na jedan, pomislih, Ursula će morati pasti na moju olovku i bilježnicu, gard i kozmopolitsku auru.

I tako, dok je ova bila na pojilištu, okružena pri­padnicima tzv. sedme sile, ja sam nonšalantno sa strane čitao Borgesa u originalu (pokušavam učiti španjolski jezik), naslonjen na zid zgrade. Tada sam jednim uhom začuo iduće njezine riječi:

“Hrvatska je iznimna priča o uspjehu Europske uni­je i može biti uzor drugim državama.”

Bacio sam Borgesa na pod. Ursula von der Leyen me prenula iz literature i raznježila, podsjetivši me na moju dobru majku, koja me pratila na pionirske nogometne utakmice NK “Orijenta”. Nije me sram priznati, uvijek sam bio zamjena i ulazio u produžecima, ali samo onda kad je momčad vodila sa 7-8 golova razlike, tako da moje dvije lijeve ne preokrenu rezultat u zadnjim minutama.

— Ti si odličan branič, Livio, možeš biti uzor drugim dječacima stoperima, ali i starijim nogometašima. Jednog ćeš dana biti veliki igrač, sine moj — tješila bi me nakon tih utakmica.

— Madre! Maaaadreeeeee! — povikao sam pre­ma Ursuli, totalno izbačen iz realnosti. Vrućina i nostalgija poremetile su mi um: bio sam u nekom drugom vremenu i prostoru. Približio sam joj se, razmaknuo kolege novinare i započeo je ljubiti po obrazima kao rođenu majku.

Tada sam bio uhapšen i prebačen u istražni zatvor, gdje sam se zadržao sve do danas. Rečeno mi je da sam remetio javni red i mir. U moju su ćeliju dovo­dili još neke ljude, njih bar desetak, koji su visokim dužnosnicima u posljednjim tjednima izvikivali rodbinske nazive. Čak sam sreo i onog tipa o ko­jemu sam izvijestio nedavno, a koji je premijera Plenkovića u Poreču nazvao “ćaćom”, što je ispala stvarno velika drama i o čemu se pisalo danima.

Nevezano za to, u ćeliji do naše bili su zatočeni i Davor Gjenero te Ivica Relković, a njih su puštali povremeno, kada je trebalo snimati Otvoreno ili kakvu drugu političku emisiju na HRT-u. Drago mi je da sam, slučajno i usput, riješio i taj misterij. Jadni Gjenero i Relković, tko zna dokle će ih držati tako zatvorene.

Pred nas je stavljen i nekakav akt, potpisan od strane premijera Plenkovića:

“ZABRANJENO JE IZVIKIVATI RODBINSKA IMENA DUŽNOSNICIMA KOJI SA SUBJEKTOM KOJI VIČE NISU U REALNOJ RODBINSKOJ VEZI, I TAKVA ĆE PONAŠANJA BITI TRETI­RANA KAO TERORISTIČKA PRIJETNJA.”

Uzalud mi je bilo pojašnjavati Plenkovićevim dvorjanima da ja nisam terorist, već da sam se predozirao Borgesom, španjolskim jezikom, sje­ćanjem na majku i vrućinom koja mi je zamračila um. Nisu mi povjerovali.

Napokon su me na današnji dan, žednog i ishla­pjelog, pustili iz te tamnice. Sve što sam trebao učiniti jest pristati na ugovor s đavlom, pa tako od danas moja malenkost, uz svu svoju briljantnost i dovitljivost, stoji na apsolutnoj usluzi Vladi; proglasiše me agentom za specijalne operacije.

Tko zna što će ubuduće od mene trebati.