Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

BATERIJSKA SUVREMENOST

Prije nekoliko sati me urednik poslao na Zrinjevac, rekavši kako neki poduzetnički mag ondje prezentira svoj novootvoreni Baterijski Centar, mjesto na kojemu je moguće unajmiti razna električna vozila poput onog smješnog samostojećeg Segwaya, zatim hoverboarda, romobila, skateboarda… Trebalo je otići poslikati tog modernog Teslu i napisati nekoliko riječi o njegovom nadasve hrabrom i originalnom poduzetničkom pothvatu. Dodatno, trebalo je i isprobati neka od tih genijalnih ekoloških vozila koja najavljuju bu­dućnost, progres, bogatstvo, bolji život, čist zrak, baterijsko zajedništvo, i sreću općenito. Upravo je u Segwayu, kazivao mi je urednik, brifirajući me za ovaj velevažan zadatak, utjelovljen duh zrele modernosti, globalnog Tehnopolisa! Valja to predstaviti čitateljima i pripremiti ih na vri­jeme koje dolazi.

— Livio, uskoro više nitko neće morati hodati, nego će svi letjeti uokolo na tim visokospecijaliziranim baterijskim vozilima. Nije li to odlično? Budućnost je stigla, Fiumanski, i mi ćemo o tome naveliko izvještavati!

Euforično je i pamfletarski nastavio bacati parole o tome kako naš portal mora biti u duhu s vremenom te kako ću upravo ja, veliki lutajući reporter Fiumanski, biti spona između čitatelja i baterijske suvremenosti. Provozat ću taj Segway, testira­ti njegove mogućnosti i pozirati redakcijskom fotografu za epsku fotografiju koju ćemo kasnije plasirati u članku naslovljenom:

“ČUDO NOVE TEHNOLOGIJE U ZAGREBU, OVO HITNO TREBATE VIDJETI. BUDUĆNOST JE STIGLA! Naš reporter je isprobao inovativni Segway, evo zašto uskoro više nitko neće hodati!”

Iako nemam neko visoko mišljenje o budućnosti, kao uostalom niti o sadašnjosti, pristao sam otići na ovaj teren, jer bilo mi je dosta lupetanja poluinformiranih članaka s deska redakcije.

Prvo sam, međutim, završio tekst o Eurostatovim rezultatima nekakvog posljednjeg istraživanja koje govori kako su Hrvati visoko na ljestvici najdebljih naroda u Europskoj uniji i kako su nam djeca sve deblja i tromija. Neki današnji mališani, izvijestio sam iz stolca redakcije zgroženo, ne mogu i ne znaju čak niti skočiti! To je zato, kazivalo je istraživanje, jer se topimo u krafnama, tijestu i alkoholu, a roditelji su presiromašni da bi djeci na vrijeme plaćali sportske aktivnosti te ih tako zainteresirali za sport i zdravi život.

Otišao sam potom na Zrinjevac i već s dobrane razdaljine ugledao tog baterijskog Teslu i njegovu ergelu bijelih samostojećih vozila. Scena je izgledala nadrealno. Uokolo su se na tim futurističkim spra­vama vozikala pretila djeca i turisti, sudarajući se međusobno i hihoćući se. Vjerujte mi na riječ, bila je to pogibeljna situacija, jer letjeli su na tim vozi­lima totalno van kontrole, a potpuno oduševljeni!

Prišao sam im u strahu.

Nekoliko dana ranije, dok sam šetao Ilicom, za­malo ostadoh pregažen od skupine Japanaca, koja si je uzela pod normalno ganjati se na ovim mašinama usred bijela dana, i to na glavnoj grad­skoj ulici. Izgledali su mi kao svemirci dok su se vozili tako stojećki, a nosili su i kacige te sport­ske, biciklističke naočale. Tih je sedam japanskih buba prozujalo pored mene vrlo tiho, fotografi­rajući usput sve oko sebe, a ja iznova ostadoh zabezeknut glupošću, estetikom i načinom na koji funkcionira dvadesetiprvo stoljeće. Jedvice sam i u posljednji čas umakao tim baterijskim imperijalistima! Bacio sam se nekoj malenoj pod noge i pogledom ispratio Japance kako, brži od tramvaja, nastavljaju u smjeru Praške, Jurišićeve ulice, zaobilazeći pritom ljude na pločniku kao da su kakvi čunjevi.

I sada me na Zrinjevcu dočeka čitava garda tih baterijskih vitezova koji su došli isprobati po­sljednja tehnološka čuda!

Čim me je ugledao, taj ludi Tesla je dotrčao do mene. Znajući da sam novinar, počeo je na sva zvona hvaliti ta svoja električna vozila, kao da se radi o čudu koje će spasiti svijet, humanizirati otuđene mase, proizvesti svjetski mir! Toliko je entuzijastično trubio o tome da mi se vrlo skoro popeo na vrh glave. Pravio sam se da nešto za­pisujem, a zatim sam se popeo na jednog od tih Segwaya iz njegove ergele.

Moram donijeti uredniku i fotografiju, sjetio sam se.

Moj fotograf je teško odradio posao, jer za mene nije bilo moguće održati balans na ovom proizvo­du iz budućnosti. To me je začudilo, s obzirom na moj sveopći talent i snalažljivost, ali pretpostav­ljam kako me dekoncentrirala graja djece koja su vozila ove sprave, kao i urođen hejt prema svemu što ne pripada svjetovima likova iz mojih omiljenih egzistencijalističkih romana. A nije mi, bogami, po­mogao niti taj munjeni Tesla, koji me bombardirao informacijama o tim svojim vozilima, dok sam ja pokušavao stajati na jednom od njih.

Napravili smo nekako fotografiju te sam pokušao umaći Tesli što je brže moguće. Međutim, ovaj je trčao za mnom, čitajući mi i dalje nešto o tehničkim specifikacijama svojih baterijskih vozila. Ganjao me s pričama o kilovatima snage, galvanskim član­cima, baterijskim tehnologijama…

Kada smo mu napokon pobjegli, fotograf i ja smo se sklonili u jedan kafić u blizini. Pregledavajući fotografije na njegovom kompjuteru, skoro sam se od neugode bio rasplakao. Izgledao sam preglupo na tom Segwayu. Iskoristio sam trenutak nepažnje, uzeo mu tu SD karticu i bacio je u WC. Htio sam da dokazi mojega izleta u budućnost nestanu zauvijek.

Sada ću uredniku nakucati jedan obiman umjetničko-publicistički esej o hodanju. Bit će to vrlo nadahnuti komad nefikcionalne proze, okupiran mojim razmišljanjima, iskustvima i opažanjima.

Kroz koncept šetnje ću se dotaknuti raznih tema i analizirati suvremenost. Nešto kao Edo Popović u svojem “Priručniku za hodače”, pa neka to objavi na tabloidu i upozori narod na važnost, vrijednost i čari hodanja!

Dosta mi je više Segwaya, baterija, inovacija i pretilosti.