Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

FANTASTIČNO INTELIGENTNE ŽIVOTINJE

Molim vas da mi se od sada obraćate kao znan­stveniku Fiumanskom. Naime, moj prvi pravi znanstveni eksperiment je uspio i svakodnevno daje rezultate, a sreću koja je tim povodom obuzela moju znanstveničku auru teško je opisati riječima.

Dopustite da, talentiran kakav jesam, ipak poku­šam pojasniti o čemu se radi.

Prije nekoliko tjedana me niotkuda nazvao Milorad Pupovac. Čovjeka uopće ne poznajem, no istina je da sam s njegovim sinom prije koju godinu pod pseudonimom priredio jedan kros-disciplinarni zbornik iz polja francuske sociološke teorije, iz ko­jega su poslije učili studenti na Sorboni.

Gotovo sam siguran da mu je on i proslijedio moj broj.

Uglavnom, Pupovac senior je zatražio da osmislim predizbornu kampanju za njegovu stranku SDSS. Kao, treba malo uzdrmati birače prije europarlamentarnih izbora i ponovno otvoriti neka goruća pitanja.

— Želim bombu od kampanje, Fiumanski — zamo­lio me preko telefona. — Idemo ljude opet podsjetiti na neke stvari. Mr­žnja prema Srbima ne jenjava! Livio, pa sjećaš se one paleži našeg tjednika prije koji mjesec. Na centralnom gradskom trgu! A što se tek odonda izdogađalo, teško je i prebrojati sve incidente. Želim zato neke postere koji će izazivati, koji će razbje­sniti rulju i natjerati je da pljuje, pali i razbija, a svijet neka gleda!

— Nešto ću već smisliti, Milorade moj. Fiumanski, kao što znaš, uvijek vadi asa iz rukava! Strpi se, Pupovče, odspavaj. Uskoro će diljem zemlje tvoje lice gorjeti u plamenu.

Kao što znate, ja se ne bavim copywritingom. Ja pišem višetomne romane koje nikada neću objaviti i esejističke osvrte u kojima na uvod potrošim pet­naestak kartica teksta. Nisu mi poznate te kratke poruke, kao niti teorija marketinga, psihologija prodaje i privlačenje pozornosti, tako da isprva nisam mogao biti siguran kako će ono što imam za reći povodom Pupovčeve kampanje uopće stati na prosječni billboard.

Najzad mi je uspjelo. Dugo sam promišljao, kratio svoje pokušaje i vrtio riječi iz slogana da bih odjednom ostao na onoj jednoj jedinoj upitnoj rečenici — za koju ste svi već čuli, dakako, zahvaljujući briljantnosti moga eksperimenta — Znate li kako je biti србин u Hrvatskoj?

Sa zadovoljstvom sam nazvao šefa SDSS-a na telefon.

— Milorade, konačno sam se dosjetio slogana za naš mali eksperiment, a uvalio sam i malo ćirilice unutra! Mogu ti reći kako se radi o čistoj znano­sti, a za osmišljavanje koncepta inspirirali su me eksperimenti s majmunima. Sigurno si gledao one Youtube filmiće u kojima znanstvenici ostave banane majmunima u jednom odvojenom kavezu, pa ovima brže-bolje zbog hrane prorade možda­ne vijuge te uz pojačan napor shvate alternativni put, otvore si vrata i naposljetku dođu do slasnih tropskih banana. Pupovče moj, ti majmuni su me oduševili — pa to su fantastično inteligentne životinje! — a nešto slično sam pripremio i Hrvatima u sklopu tvoje kampanje. Billboardi s ćirilićnim pismom glumit će, naime, te tropske banane, a razjarene Hrvate ćemo natjerati da učine sve ne bi li došli do njih, rastrgali ih, zapalili, pa i pojeli po potrebi!

I eto, otada gore billboardi od Splita do Rijeke, točno onako kako sam zamislio. Šaraju i pišaju nemilice po njima, jedu ih kao zvijeri, a ja sve sni­mam skrivenim kamerama uz lokaciju.

Kako je bilo lako!

I Pupovac je vrlo zadovoljan. Platio me nešto u dinarima, mislim da imam dovoljno za četiri-pet raspojasanih vikenda u Beogradu. Jedva se čekam vratiti u taj grad. Kunem se da ovaj put neću upisivati nikakve programerske škole.

Osim toga, razmišljam da pokrenem školicu copywritinga. Treba mi neka dodatna lova, budući da od žurnalizma nema života. Uzet ću ovaj ekspe­rimentalni slučaj kao prvi kojega ću proučavati sa svojim studentima, a već sad predosjećam kako će u narednim godinama moju komunikacijsku stra­tegiju proučavati i na najprestižnijim koledžima u svijetu.

Mislim kako ću doista prestati s pisanjem višetomnih neobjavljenih romana te se okrenuti u potpunosti kraćoj poruci i eksperimentu.