Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

DIVLJI PSI

Evo me u Cisti Provo. U bijegu sam od Božinovića i agenata HDZ-a. Ne znam što da radim, gdje da se sklonim. Ovdje svakako ne mogu računati na pomoć jataka. Bauljam po šumama i kamenjarima, bojim se da će me netko likvidirati. Nemam ništa za jesti, a od pića mi je preostalo 0.3 Maraskinog pelina kojeg sam tijekom racije pretočio u djedovu partizansku pljosku.

Napisao sam im onu večer tu glupu reportažu. To mi je prvi put u životu da sam lagao u kakvom tekstu. S lakoćom sam redao rečenice o tome kako su Božinovićevi policijski batinaši odreda fini, uljuđe­ni i školovani momci — širokog spektra interesa! — te da se s njima može o svemu lijepo porazgova­rati. Prešutio sam krvave scene i to da hapse nevine ljude po klubovima iz obijesti te sam ih počastio mnogim krasnim epitetima.

I dalje ne mogu zaspati zbog toga.

Božinović je, međutim, bio oduševljen. Tvrdio je kako sam stvoren da budem u HDZ-u. Predložio mi je da postanem vođa njihovog tima za promociju, takozvane “Internet brigade”, koja će lagati za partiju u kampanji za europske i predsjedničke izbore. Kao, nakon toga će mi se otvoriti brojna vrata, a budem li stvarno odan partiji, dat će mi da pišem Plenkovićeve govore s onim bljedunjavim Šeksovim posinkom.

Uglavnom, skužio sam da je vrag odnio šalu i dao sam se u bijeg. Ne vidim se u HDZ-u. Mislim, vidim se kako uzimam lovu iz njihove blagajne, ali ni mr­tav ne bih nosio tu partijsku iskaznicu. Sramota me pred pokojnim djedom.

No, oni me žele. Za petama su mi i čujem ih kao divlje pse. Sklonio sam se u neku šikaru, tu ću dočekati mrklu noć pa ću nastaviti dalje prema sjeveru.

Eh, da mi je bar onaj Rimčev bicikl i dalje pri ruci.