Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

DRUGO OKO

Nastavno na studiju nekakve njemačke zaklade o tome u što mladi vjeruju (crkva, policija, vojska), urednik me, neobično, poslao na teren. Trebalo mu je usnimiti popularni vox populi i saznati kako naši mladi reagiraju na te rezultate. Razljutio me, međutim, njegov brif, jer smatrao je kako se o tako kompleksnoj temi može progovoriti u videu traja­nja do tri i pol minute.

— Livio, nemoj preko toga, znaš i sam da ljudi ne vole duga videa na webu. Tko želi dokumentarce, nek’ ih ide gledati u Kino Europu. Ovo je tabloid niskih strasti, i nemoj mi se vraćati s previše materijala. Ionako ćemo srezati sve to na jednu minutu pa zavrtjeti na Facebooku, tako da nam uleti neki engagement. Probaj mi dobiti neke šaljive, glupa­ve izjave sugovornika. Ako netko pokuša govoriti nešto pametno i filozofirati, odmah ugasi kame­ru — brifirao me genije na kavi, rugajući se usput zakladi, rezultatima i mojemu, nikad umirućem, dokumentarističkom entuzijazmu.

Bilo je to u 8 sati ujutro, a trenutak kasnije već sam s kamerom bauljao po gradu. Bio sam vrlo uzbuđen i gladio sam neprestano leću kamere, svoje “Drugo oko”. Osjećao sam se kao neki Dziga Vertov, i odmah sam zaboravio na onaj urednički brif. Upalio sam record oko 8:05, snimajući iz ruke uncut sve do sada i razgovarajući s ljudima na terenu.

Prvo sam naletio na one pankere kod Hrvatskog narodnog kazališta. Neposlušni gušteri raznoboj­nih mohikanskih frizura sunčali su se na tratini, odjeveni u svakovrsne karirane uzorke. Na starome kazetofonu puštali su Sex Pistolse. Pomislio sam kako je to vrlo potentno za snimiti, pa smo razgovarali čitavih sat vremena. Boljelo me je prekinuti taj sjajan filmski prizor.

Sjedila je preda mnom prava raspuštena mladež, a obrazlagali su mi kako vjeruju u zakrpe na hlačama, zatim u anarhiju, anti-korporativizam, anti-konzervativizam, egzistencijalističke filozofe, DIY kulturu i jeftino pivo. Sasvim suprotno od onoga što su naveli neokolonijalni istraživači iz njemač­ke zaklade. Neki od njih su sasma lijepo i upućeno govorili i o Nietzscheu, pa sam smatrao shodnim usnimiti sve to i zavrtjeti poslije na našem portalu.

Pozdravivši se s pankerima, nastavio sam dalje u svoje snimajuće pohode, radujući se antropološ­kom filmu u cinema verite stilu kojeg ću na kraju ovog dana dostaviti uredniku.

Odradivši nekoliko intervjua u hodu — tijekom kojih sam s prolaznicima naširoko razglabao o konceptima sreće i zadovoljstva — vratio sam se početnoj temi vjerovanja te se zadržao kod nekakvih influenserica na koje sam naletio dok su se naslikavale na Zrinjevcu.

— Djevojke, u što vjerujete? — upitao sam ih.

Okićene dame su mi počele zdušno u kameru govoriti kako vjeruju u nerad, Instagram filtere, internet manekenstvo i slijepe sponzore koji im šalju novac. Lagodan život, bez šefa — spominjale su — dodajući kako je najbitnije imati dobar telefon.

— Tu je sve znanje ovoga svijeta. Ne treba više ići u školu, samo treba skrolati u beskonačnost — obrazlagale su mi influenserice, pozirajući pritom jedna drugoj za Instagram storije.

Uskoro sam koračao nazad prema centru, razmiš­ljajući kako da i ja započnem u što kraćem roku lagodno živjeti od pukog naslikavanja selfieja na Zrinjevcu. Kamera je čitavo vrijeme bila upaljena. U Bulldogu sam sreo HDZ-ovu nejač Karla Resslera i Marka Milića. Ležerni momci, ispijaju koktele. Obrlatio sam ih odmah, rekavši kako radim prilog o mladim političkim nadama i njihovim vjerovanjima. Što je potrebno za uspješno bavljenje politikom, vođenje stranke? U što vjeruju?

— Vjerujemo u stranačku stegu, poslušnost kmet­stva i odanost domovini. Vjerujemo i u Crkvu, hrvatsku vojsku i represivni aparat. Dodatno, vje­rujemo u debatu, pravila argumentacije i retorike te u skupocjene govorničke škole. Vjerujemo u dok­tora Franju Tuđmana i pravednost oslobodilačkog domovinskog rata. Ne vjerujemo, međutim, u kri­tičko mišljenje i otpor općenito — pamfletarski su navodili, kao s kakve kičaste pozornice na stra­načkom skupu.

Potpuno sam se raspametio.

Zalio sam ih tim preplaćenim koktelima po gla­vama (sve je snimljeno na vrpci) te sam pobjegao odande. Već vidim kako će me zbog toga urednik prozivati da nisam bio objektivan.

Na Cvjetnom trgu sam, pak, naletio na dvije djevojke koje su mi se predstavile kao katoličke influenserice. Nisam niti znao da takvo što posto­ji. Upravo su snimale neki svoj video o “otkrivanju talenata uz pomoć Duha Svetoga”. Poslušao sam to iz neposredne blizine i doimalo mi se vrlo zanimlji­vim. Iako sam rječju i djelom daleko od pobožnog katolika, nastavio sam ih snimati svojim “Drugim okom”. Kada su završile s tom pričom o otkrivanju talenta, započele su snimati nešto o predbračnoj čistoći, navodeći u kameru zašto je to super.

— A u što vi vjerujete mlade moje, pobožne dame? — zatražio sam da dodatno pojasne svoju poziciju, ovaj puta meni u kameru.

— Vjerujemo u Duha Svetoga, don Damira Stojića, papu Franju, široku antipornografsku koaliciju i Tijelo Kristovo. Ne vjerujemo u prljavi predbračni seks i gologuzo naslikavanje po billboardima. Molim te, nemoj nam se rugati!

Pojasnio sam tim djevojkama kako su mi njiho­va vjerovanja pravo osvježenje u ovoj upitnoj eri u kojoj, nazovimo ih normalne influenserice, pro­moviraju trošenje unedogled, kinesku šminku, bezgotovinske kredite, kičastu golotinju i maškarane kostime penisa, što je baš nedavno učinila Lidija Bačić i o čemu sam pravovremeno izvjestio zainteresiranu javnost. Lijepo sam ih zatim pozdravio, upitavši ih ako bi mogle moliti za me, budući da ne znam što ću sutra jesti. Obećale su mi da hoće.

Uglavnom, snimio sam oko četiri i pol sata svakojakog materijala kojega ću sada predati uredniku, pa nek’ montira. Nisam našao nikoga tko vjeruje u crkvu, policiju i vojsku, osim Resslera i Milića. Uopće ne znam otkud ti rezultati istraživačima iz njemačke zaklade.

Što se mene tiče, materijal možemo objaviti i ne­obrađen, u komadu. To je vrlo revolucionarno i sigurno bi izazvalo mnoge zločeste komentare neukusne konkurencije, a i paše mojoj filmskoj estetici te ideji o antropološkom filmu.