Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

DISLEKSIJA

U Beogradu nije prošlo najbolje. Naime, ja sam danima marljivo odlazio na ta predavanja na IT Akademiji, gdje su mi kompjuterski učenjaci po­kazivali kako da se snađem u suvremenom svijetu te započnem napokon zarađivati novac. Računao sam kako ću s naučenim vještinama konačno dobiti priliku za dostojan život, budući da od žurnalizma mogu jedino propasti. Zaposlit ću se kao back end developer u nekoj visokoprofilnoj tehnološkoj firmi — možda u Dublinu ili Vancouveru — i više neću krajem mjeseca biti primoran moliti majku ili ljubavnice za novac.

Pisanje i čitanje: kakva glupa, nedostojna zabava za propalice, siromahe i neambiciozne studen­te! Htio sam zaslužiti taj futuristički certifikat te isprogramirati nekakvu aplikaciju koja će mi sama od sebe donositi novac, dok ja hohštaplerski nastupam po kristalnim dvoranama i uvjeravam javnost kako nema prosperiteta bez pametnog te­lefona i te moje ingeniozne aplikacije koja svima olakšava život.

Međutim — jao! — na trećem, možda četvr­tom danu tih programerskih predavanja mene je uhvatio takav smor da sam uzeo čitati Čas anatomije Danila Kiša. Više nisam mogao gle­dati u kompjuterske formule, kodove, razlomke i algoritme. Totalno mi se zamračio um od tih čudnih informacija i morao sam se izliječiti pla­htom nadahnutog, lucidnog i drskog teksta kakav je Danilov u spomenutom remek-djelu. Zaboravio sam na obećanje koje sam dao sam sebi i opet se zatekao kako zurim u normalan latinični tekst, strukturiran u rečenice, paragrafe i poglavlja. Tada je do mene došao i jedan od tih kompjuterskih učenjaka.

— Gospodine Fiumanski, vidim kako danas ne pra­tite predavanje s potpunom pažnjom. Podsjećam, ovo je ubrzani kurs, i ako želite postati znalac-programer koji dobro zarađuje i lagodno živi, morate obratiti pažnju — ispucao je, prijekorno me naci­ljavši kroz svoje programerske naočale.

— Što to čitate?

— Danila Kiša, gospon…

— Dajte ovamo!

Futurist je uzeo čitati Kiša, međutim vidjelo se kako je disleksičan po pitanju normalnog teksta. Pročitao je dvije-tri rečenice pa mi se nasmijao u facu.

— Ovo pripada nekim drugim vremenima — za­ključio je znalački pa se vratio ispisivanju PHP hijeroglifa na ploču.

— Ovo je bezvremensko štivo, budalašu! — brecnuo sam se na tipa, ustavši sa stolca.

— Ova vaša radionica je promašaj, dosta mi je matematike. Vraćam se pisanju, čitanju i žicanju love po parkovima i kolodvorima! Ne mogu se više baviti šiframa i futurizmom! — vikao sam, potpuno izvan sebe nakon što je neinformirani kompjuteraš doveo u pitanje aktualnost Kišovog djela.

Tada me osiguranje te futurističke akademije iz­bacilo van, a hiljade eura koje je uplatila moja ljubavnica za taj kurs planule su poput džointa, kojim sam smirio sam sebe pod kalemegdanskim drvetom potkraj tog nesretnog dana.