Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

KRVAVE OČI

Jutros sam stigao u Split. Ova Rimčeva raketa svakako vozi brže no dotrajali Apenac kojega sam kupio od jednog Ciganina u Vranju prije desetak godina.

Rekao bih, međutim, kako i Apenac i Rimčev fu­turistički bicikl imaju isti, vrlo tužan problem. Nemoguće je, vidite, na njihova sjedišta komot­no smjestiti djevojku, zbog čega sam, nećete mi vjerovati, bio primoran odbiti jednu lepršavu autostopericu jučer popodne na Jadranskoj ma­gistrali.

Odlučio sam zbog toga recenzirati taj bicikl iz te perspektive. Mislim kako čovjek jednostavno nije stvoren da putuje sam. Poslat ću taj tekst na Autoklub, možda mi uplate nešto novca na moj gladni račun.

Bilo kako bilo, bicikl mi je zaplijenjen, a ja sam ma­ločas uhićen u gradu pod Marjanom. Stavlja mi se na teret da sam šarao po Tuđmanovom spomeniku. Istina je, međutim, da sam ja s metalnim Franjom Tuđmanom htio neobavezno porazgovarati oko pi­tanja slobode govora, posebice nastavno na slučaj onog nesretnika Zorana Ercega, kojega su baš ne­davno priveli usred razgovora s njim, ali u Zagrebu.

Htio sam ga, dakle, upitati što misli o državi u kojoj čovjek ne može slobodno izvrijeđati niti me­talni kip.

No, kada sam parkirao bicikl i došetao do spome­nika, ugledao sam kako mu krvare oči. Odmah sam pomislio na čudo iz Fatime, kao i na kip presvete Gospe od Guadalupe, koji je davno proplakao pred hodočasnicima u Novom Meksiku.

Bio sam vrlo uzbuđen i osjećao sam kako svjedočim nečemu velikom, nečemu izvanrednom.

Taman kad sam pomislio taj nesvakidašnji slučaj prijaviti vjerskim institucijama, policija me zvjer­ski uhapsila i nevinog strpala u stanicu, uzevši mi pritom i taj Rimčev bicikl. Bojim se da znaju da sam ga ukrao onu večer u Meštrovićevom paviljonu.

Sada čekam saslušanje. Nadam se da me neće op­tužiti za oskvrnjivanje Tuđmanovog spomenika i ubiti kao pseto.