Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

PRIZIV SAVJESTI

Jutros sam se, napokon, pojavio u redakciji.

Urednik mi nije dozvolio da svoje južne putešestvije i bijeg od HDZ-ovih agenata pretočim u tekst. Nije mu se, neobično, svidjela ideja da iz prvog lica kroz nekoliko nastavaka ispripovijedam kako sam ostao bez Rimčevog bicikla, zbog kojega sam morao pasti Božinoviću pod noge te ući u đavolji deal s plavcima.

Ah, kada će netko pokazati interes za mojom stra­šću za pripovijedanjem, sofisticiranom rečenicom? Kada će mi dozvoliti da niknem i bujam poput cvi­jetka u proljeće?

Umrijet ću na ovom treš portalu, bez prilike da po­kažem svoj talent, svoju rečenicu. Frustrira me to.

Za kaznu mi je naredio da čitav dan prepisujem tabloidne medije. Tražio je da napišem sedam članaka o celebrityjima, domaćim i stranim, kako bih se iskupio za izbivanje s posla. S posebnim je entu­zijazmom naručio tekst o onom modnom mačku Marku Grubniću. Trebalo ga je zovnuti te zatražiti komentar, vezano uz nekakve drame iz one emisije Ples sa zvijezdama.

Nemam pojma što je to bilo, nemam televizor već deset godina. A nisam ni napisao taj tekst. Štovi­še, nisam baš ništa napisao danas. Cijeli dan sam kartao pasijans u redakciji.

Pozvao sam se, da razjasnim, na priziv savjesti. Primijetio sam kako je to dosta popularno među doktorima po bolnicama, pa sam pomislio kako je u redu da se i novinari pozivaju na vlastitu savjest.

Više neću pisati treš i trovati ovaj narod! Pozivat ću se na savjest do otkaza, ako treba. Urednik je, moram reći, ostao zatečen idejom, rekavši mi kako nikada nije upoznao tabloidnog novinara koji razmišlja o vlastitoj savjesti.

Izgleda kako je sada u upravi, gdje sastanče oko mene i cijele ove priče sa savješću. Mislim da je ovo pravi presadan i čini mi se da sam na tragu nečeg velikog. Možda bih mogao biti kotačić promjene.