Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

NA IVICI

Krenulo je, žele me u Vladi na svojoj strani. Uvjeren sam kako me ministar policije Božinović strastveno nahvalio na kakvoj sjednici, pa sada lobiraju i podmićuju na sve strane, samo kako bi se okoristili mojim sveopćim talentom i uslugama. Tko zna što me sve čeka! Približim li se nekako tim poljima moći, uđem li u strukture, možda bih iz svega mogao izaći kao potpuno nov, bogat čovjek.

Uglavnom, pozvan sam na sastanak kod uvažene ministrice demografije i obitelji Nade Murganić. Maločas mi je u Runjaninovoj ulici prišao onaj Plenkovićev špijun i kompjuterski genije Robert Kopal, sav markiran i fensi odjeven, ali nekako neuredan. U raskopčanoj košulji i zgužvanom sakou doimao se kao da je čitavu noć bančio po gradu i raspačavao najjeftiniji, ogavni speed miksan s deterdžentima i naftom. Unatoč tom jeftinom dilerskom imidžu zaustavio sam se i poslušao ga, jer Fiumanski ima za svakog razumijevanja. Uz to, lik dolazi iz HDZ-a, pa sam se nadao uzeti mu nešto novca.

Fotoosjetljive leće na njegovim Prada naočalama su taman počele tamnjeti, što me navelo da zaključim kako je upravo bio izašao sa sastanka u Ministar­stvu kulture.

— Fiumanski, sjećaš me se?

Tada mi je bljesnulo. Recimo da sam razgovarao već s tim Kopalom prije nekoliko mjeseci. Tražio me preko posrednika da napišem neku poemu za HDZ, koju će potom na predizbornim skupovima izvoditi Maja Blagdan ili tako neka zaboravljena ličnost. Odbio sam ih tada, unatoč činjenici da sam mogao uzeti dobru lovu. Bilo mi je važnije ra­diti na jednom off projektu kojega na kraju nisam niti bio predstavio javnosti, no to je već tema za neki drugi dnevnički zapis.

— Nudim ti novu priliku — obratio mi se špijun, podigavši te šmekerske Prada naočale s nosa. — Trebalo bi napisati scenarij za dokumentarni film u produkciji ministrice Murganić. Tema filma su socijalni radnici, a pristaneš li, bit ćeš krediti­ran kao koscenarist. Režiju će potpisati naš Andrej Rora.

— Onaj za kojega novine pišu da je ratni huškač i mrzitelj Srba? — upitao sam ga zabezeknuto. — Pa znate li vi, dragi ljudi, da sam ja polu-Srbin? Taj Rora će me zatući — primaknuo sam se Kopalovom uhu i izgovorio to gotovo nečujno, uvjerivši se prethodno da nema nikoga oko nas.

— Livio, nemoj o tome, molim te, bar ne na pre­liminarnom sastanku s Rorom i ministricom — nastavio je špijun. — Tamo ćemo te obavijestiti i o budžetu filma, kao i o tvom honoraru. Ništa ti ne brini, ja sam sve dogovorio s Ninom Obuljen Koržinek, fino će to ići. Inače, da znaš, u film namjeravamo uključiti i Jakova Sedlara, posebno ako nam budu treba­li kakvi nepostojeći dokumenti, a koji bi morali biti prikazani u tom dokumentarcu. Sastanak je u petak u 18 sati u kabinetu ministrice. Vidimo se, Fiumanski — završio je Kopal, spustivši svoje sada već potpuno potamnjele naočale na nos. Po­tom se filmski okrenuo i nestao u skupocjenom automobilu.

Ne znam što da radim, nalazim se na ivici. Oduvijek sam htio biti potpisan na kakvom dokumentarcu kao koscenarist, ali nisam siguran da je suradnja s HDZ-om i Jakovom Sedlarom dobar početak. Pođe li nešto po krivu, bude li tu malverzacija kao što je to običaj s HDZ-om, svi će nam se narugati, a portali će me razapeti kao klauna i partijskog sce­naristu. Bio bi to kraj za mene.

Dodatno, nisam baš siguran ni da li bih se našao s Murganićkom i Rorom na artističkom planu. A opet, tu je lova. Iz partijske blagajne HDZ-a već godinama ispadaju čitava brda novčanica, zašto ne bih i ja priskrbio dio kolača?

Razmislit ću do petka, kada ću nakon prvog jutar­njeg pelina donijeti odluku.