Fiumanski, opet lažeš | Vid Barić

OPASNOST

Jučer pomislih kako svjedočim sindikalnom oku­pljanju zagrebačkih dimnjačara.

Prišao sam im na trgu, hvatajući se nervozno za svaki gumb kojega sam na sebi uspio pronaći.

— Gospodo, da vam rečem… Trebalo bi mi po­gledati dimnjak, a nemam novca, ja sam novinar — obratio sam im se dok su postrojeni stajali pred spomenikom banu. Njihove su se zastave zlokobno vijorile; osjećao sam da nešto nije sasvim u redu, ali nisam mogao identificirati problem.

Zaokupila me, valjda, misao o tom opasnom di­mnjaku.

— Majka me učila da valja o tome voditi računa, ako čovjek želi ostati živ. Ljeto je, znam, ali evo dođite pogledati, skuhat ću vam usput i kavu. Rad­nička solidarnost je moja šema — nagovarao sam ih.

Ti ljudi su na spomen radničke solidarnosti zapo­čeli kesiti svoje očnjake i čudno me gledati. Nisu pristali pogledati mi taj nesretni dimnjak. Tek sada na Indexu čitam kako to nisu bili dimnjačari, već crnokošuljaši onog wannabe fašiste Kelemineca, koji mi je onomad brenerom spalio novine.

Nevjerojatno da sam ispao baš toliko slijep. Tako to bude, izgleda, kad čovjeka optereti briga.

Dobro da ih nisam odveo doma, čovječe. Bili bi me ubili. U regalu držim brdo marksističke i anacionalističke literature, sumnjam da bi ima­li razumijevanja. Strpali bi to u kadu i divljački zapalili, a ja bih skončao od nakupljenog dima poput uplašene zvjerke koju se pokušava vatrom istjerati iz njezina brloga.

K vragu i s tim dimnjakom. Radije ću izginuti od njega pokvarenog nego od vlastite literature.