Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

40. DAN, HIJENE

Odmah se vidjelo da ne znam kuda bih
jer sam prešla pješački prijelaz
i obrnula ulicu

Zebra, zubi koje je cesta pokazala brzini,
da bih mogla napisati: auti su nakostriješeni,
sjajnih očiju, ali dječak u žutom kaputu
nosi buket ljubičastih jorgovana

Kod nas nema da poezija tek tako paradira
U mojoj ulici dobra domaćica
odreže jorgovane prije korizmene procesije,
da ljepota ne vrijeđa,
zatvori mirisne vaze prozorima,
da svijet ne povrjeđuje,
kao da zatvara oči
dok u glavi bjesni migrena

Ljubičasta se nosila u sezoni napuštanja:
napustile su me prve prijateljice,
prvog diktatora napustio je život
Sad je tako staromodna
da smije biti samo boja pokore,

kao što će dječak jednom čuti zlobni smijeh
kad god se sjeti tog kaputa,
žaliti jer na proljeće tijelo
više neće na nebo