Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

ODLAGALIŠTE

Njuške policijskih pasa u glasu ćelavog čovjeka
traže tu ženu već godinu dana
a našle su samo ukosnicu,

i drvored čempresa izgleda
kao češalj starice koja je uvijek psovala nebo

Sad je vrijeme za razmišljanje
o prirodi tostera, o drugom tostu
koji se ohladi prije no što se pojede prvi,

kako nikome nikad neću ispričati
najsretniji trenutak života, zimsku noć
u kojoj smo stajali, sami i zatvoreni,
stražnja vrata šoping centra i ja:
kucanj kažiprsta tvrdio je
da je parkirani taksi ispunjen kamenom

Iza leđa, u neonu na golim tjemenima lutki,
vidjelo se da ljubavi nema,
a kiša je prešla u kamenčiće, kao da nebo
zafrkava kosti onog prsta

Zbog istog crnog smisla za humor
kad bi kruh u obrazima ozbiljno problijedio,
voljela sam toster,
ali nešto je u mehanizmu puklo,

i sad čovjek s olupinom,
sav u svrsi kao uš,
zalazi posljednjim sjajem kože
među čemprese

Strašno je
imati kosu