Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

DEVET PROĆERDANIH

Odlučili smo da ćemo poraditi
na mom spašavanju

Obitelj je rekla: tebi treba pas,
netko koga možeš naučiti da te voli

Pristala sam na haskija, psa koji ne laje,
a ipak je samo slika vuka:
građanska izolacija,
teoretska mogućnost očnjaka

Nastojim ne razmišljati kako su strašni
osmijesi bez oštrog viška Dresura:
red riječi iste visine:

ustani, sjedni, jedi, lezi,
izvadi ogledala iz zjenica,

zaboravi metaforu Ovo je stvarni jezik:
slina naučena misliti na kost,
ili svjetlo koje joj prethodi

Prihvaćanje je posljednja faza